Komentar 08 Feb 13

Vukovar: Mogu li abeceda i azbuka zajedno?

Dilema da li postaviti dvojezične table u ovom pograničnom gradu pred prijetnjom nasilnih prosvjeda predstavlja test za demokratsko naslijeđe Hrvatske.

Drago Hedl
BIRN
Zagreb

Histerija zbog odluke o uvođenju ćirilice u Vukovaru, koja je kulminirala velikim prosvjednim skupom u tom gradu prošle subote, kada je više od 20.000 ljudi tražilo 50-godišnji moratorij na njeno uvođenje, pred hrvatsku vlast stavila je ozbiljan izazov.

Ustraje li u najavi da će, u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, u Vukovaru uvesti dvojezičnost, riskira mogući sukob s ekstremnim nacionalističkim skupinama koje su najavile da će – budu li postavljene – dvojezične table silom ukloniti.

Popusti li, pak, pred zahtjevima prosvjednika priznat će, ne samo nemoć u provođenju zakona, već će u pitanje dovesti i svoju vjerodostojnost pred međunarodnom zajednicom, i to u vrlo osjetljivom trenutku.

U travnju će Europska komisija objaviti posljednje izvješće o monitoringu, koje neke važne članice EU, poput Njemačke, čekaju da bi krenule s ratifikacijom hrvatskog pristupnog ugovora.

Za Hrvatsku je od iznimne važnosti da to izvješće bude pozitivno, jer bi u suprotnom njeno pristupanje Uniji, najavljeno za 1. srpanj, moglo biti ugroženo. Problem s ćirilicom u Vukovaru zato predstavlja ozbiljan test.

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina usvojen je davne 2002., a kada se o njemu glasalo u Hrvatskom saboru, samo su petorica zastupnika bila protiv. Bilo je to rijetko suglasje političara o jednoj osjetljivoj temi, no nužno da bi Hrvatska sljedeće, 2003. godine, uopće mogla istaknuti kandidaturu za ulazak u EU.

Prema tom zakonu, u gradovima i općinama u kojima broj pripadnika neke nacionalne manjine prelazi trećinu stanovništva, oni imaju pravo na službenu upotrebu svog jezika i pisma.

Potkraj prošle godine objavljeni su rezultati popisa stanovništva iz 2011. godine, prema kojem u Vukovaru živi 57.37 posto Hrvata i 34.87 posto Srba. To znači da su ondje ispunjeni uvjeti za postavljanje dvojezičnih tabli na državnim i javnim ustanovama, te da njihovi nazivi trebaju biti napisani i ćirilicom.

Ministar uprave Arsen Bauk, u čijoj je nadležnosti provođenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, na prve najave otpora pruženog uvođenju ćirilice u Vukovaru i prijetnjama kako će dvojezične table biti silom uklonjene, rekao je da će država osigurati provođenje zakona.

Dodao je da dvojezični natpisi u Vukovaru neće biti postavljeni kradomice ili pod okriljem noći, već da će to biti učinjeno na način kako država inače provodi zakone.

No, onda se dogodio veliki prosvjedni skup u Vukovaru koji je ministru bacio izazivačku rukavicu. Iako je ponovio da će država provesti zakon, nije više zvučao tako odlučno. Rekao je tek da se u uskovitlanoj prašini oko ćirilice u Vukovaru ne radi o dvojezičnosti nego o dvoličnosti.

Aludirao je time na ponašanje najjače oporbene stranke – Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) – koja je podržala vukovarski prosvjed protiv ćirilice. HDZ je, naime, 2002. godine glasao za taj zakon, a danas se protivi ćirilici u Vukovaru. Čini to kako bi, pred lokalne izbore koji će se održati 19. svibnja, oko sebe homogenizirao desno biračko tijelo.

Argumenti su pri tom identični onima koji su se čuli na prosvjednom skupu: ratne rane u Vukovaru još su svježe, odgovorni za ratne zločine počinjene nad Hrvatima nisu kažnjeni, Vukovarci još uvijek traže više od 400 osoba nestalih u ratu, a Srbi, koji ondje žive, ne žele reći gdje su pokopani.

Emocije ljudi koji su sudjelovali na prosvjedu protiv uvođenja ćirilice mogu se razumjeti, no otpor prema pismu kojim pišu njihovi sugrađani Srbi, posve je iracionalan. Ćirilica ne samo što nema nikakve veze s nestalima, poginulima i ratnim zločinima, već još manje s uzrocima i posljedicama ratnih sukoba i strahota.

Međutim, manipuliranjem emocijama, ćirilicu se pokušalo prikazati kao opasnost koja bi tom gradu mogla okrnjiti hrvatski identitet i narugati se žrtvi koju su za obranu Vukovara podnijeli hrvatski vojnici.

Tako su, zbog provođenja jednog zakona, koji Hrvatsku treba legitimirati demokratskom i civiliziranom zemljom u kojoj se poštuju manjinska prava, 15 godina nakon završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, kada je pod okriljem mirovnih trupa UN-a to područje vraćeno u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, uzavrele strasti ponovno ozbiljno poljuljale krhki suživot koji su ondje mukotrpno gradili Hrvati i Srbi.

Podignute tenzije zbog provedbe zakona koji bi srpskoj manjini trebao pružiti osjećaj ravnopravnosti među većinskim Hrvatima, pokazuje koliko je hrvatsko društvo, a politika napose, malo učinilo na međunacionalnom pomirenju, uspostavi povjerenja i normalnog suživota.

Društvo se tim temama bavilo nedovoljno, sporadično i deklarativno, a političke stranke uvijek su vlastiti interes, mjeren u broju priželjkivanih glasova birača, pretpostavljale dobrobiti svih građana Hrvatske.

This article is Premium Content. In order to gain access to it, please login to your account below if you are already a Premium Subscriber, or subscribe to one of our Premium Content packages.

Buy Premium Subscription

Our Premium Service gives you full access to all content published on BalkanInsight.com, including analyses, investigations, comments, interviews and more. Choose your subscription today and get unparalleled in-depth coverage of the Western Balkans.

Buy Premium Subscription

If you have trouble logging in or any other questions regarding you account, please contact us

blog comments powered by Disqus

Pozadina

proces-pomirenja-u-hrvatskoj-zaustavljen

"Zaustavljen" proces pomirenja u Hrvatskoj

Prošle godine nije bilo novih optužnica za ratne zločine protiv hrvatskih snaga, a rasprava o suočavanju sa prošlošću je "duboko polarizovala" društvo, upozorava nevladina organizacija iz Zagreba.

Dnevni bilten