Godišnjica događaja u Srebrenici 11 Jul 17

Srebrenica: Мasakri koji su ostali nekažnjeni

Prošle su 22 godine od rata, ali još uvijek niko od direktnih izvršilaca masovnih ubistava Bošnjaka na manje poznatim lokacijama za egzekuciju nije optužen, niti se suočio sa suđenjem.

Džana Brkanić BIRN Sarajevo
Emisija BIRN-a 'TV Justice' istražuje nekažnjene masakre.

“Ja sam se pravio mrtav, nema mrdanja. Ne smijem da dišem.”

Ovim se riječima Mevludin Orić prisjeća dana kada su pripadnici snaga bosanskih Srba u julu 1995. na livadi pokraj zvorničkog sela Orahovac strijeljali oko 1.000 muškaraca i dječaka iz Srebrenice.

“Sve čujem kako tamo oni pune puške. Galame, smiju se, piju… Jednostavno im uživancija”, priča Orić za BIRN.

Niko od izvršilaca nije odgovarao za njihovu smrt, kako u Haškom tribunalu, tako ni pred domaćim pravosuđem.

Ali ovo nije bio jedini masakr koji se dogodio u julu 1995. a za koji nijedan od direktnih izvršilaca nikada nije optužen.

Dva dana nakon što je Vojska Republike Srpske (VRS) zauzela Srebrenicu, u dolini Cerske, te na lokalitetu rijeke Jadar ubijeno je 167 Srebreničana.

Ubistva su nastavljena i u mjestu Luke, kod sela Tišća, potom u selu Snagovo kod Zvornika, kao i u mjestu Bišina kod Šekovića, gdje je u julu 1995. ubijeno oko 60 osoba.

Neki od ovih zločina spominju se u presudama Haškog tribunala, a sastavni su dio optužnice protiv nekadašnjeg komandanta VRS-a Ratka Mladića, kojem bi prvostepena presuda trebala biti izrečena u novembru.

Do sada su pred Haškim tribunalom za genocid i zločine u Srebrenici osuđena 43 pripadnika vojnih i policijskih snaga bosanskih Srba na preko 400 godina zatvora.

Većina direktnih izvršilaca osuđena je za učešće u ubistvima na lokacijama za egzekuciju u Kravicama, Pilici i Branjevu, ali ne i za druge masakre.

Toplina krvi

Mevludin Orić.

Mevludin Orić je uhapšen dok je kroz šume oko Srebrenice pokušavao prijeći u Tuzlu, koja je u julu 1995. bila pod kontrolom Armije BiH.

Odveden je u školu u Orahovcu, gdje je u prepunoj sali sa ostalim srebreničkim muškarcima nekoliko dana držan u nehumanim uslovima.

Jedne večeri, kako je ispričao, stavili su im poveze preko očiju, te ih odvezli na obližnju livadu.

“Uzeli smo se za ruke moj rođak Aid i ja. On viče ‘pobit će nas’. Ma, nisam ja ni izgovorio ‘neće’ – rafali su počeli pucati”, kazao je Orić.

Dodaje da je njegov rođak bio pogođen i da je pao na njega.

Opisao je da je osjetio toplinu rođakove krvi, kao i težinu njegovog tijela na svojoj kičmi.

Orić se pravio da je mrtav.

“Ja sam se ušutio, ne mrdam. Prestade pucnjava. Aid se tresao. Ječi i trese se. Drhti na meni. (…) Potom se ušutio”, ispričao je Orić.

Nakon što je umro njegov rođak, kaže on, strijeljanje je nastavljeno do kasno u noć.

Orić je rekao da je vjerovatno izgubio svijest, a kada se probudio, shvatio je da su počinioci otišli. Tijelo mu je bilo utrnulo te se jedva pridigao na ruke.

“Probao sam da ustanem na noge, ali nisam mogao. Aida sam jedva skinuo sa sebe. Jednostavno nemam snage, jer sam bio i gladan i žedan. (…) Svi su oni što sam ih znao u sali tu. Niko ne mrda. Nema ih više. Znači, ja moram odatle bježati, nema mi druge”, prisjeća se Orić.

Tada je zaplakao iz sveg glasa.

Na Mladićevom suđenju u Hagu, bivši vojnik VRS-a svjedočio je da je u Orahovcu na strijeljanju bilo i dijete od šest ili sedam godina, koje je preživjelo.

Ovaj zločin spominje se i u presudi Vujadinu Popoviću i Ljubiši Beari, koji su u Haškom tribunalu osuđeni na doživotnu kaznu zbog njihove uloge u genocidu.

U istoj presudi se navodi da su prve velike egzekucije izvršene u dolini Cerske i na rijeci Jadar u noći između 13. i 14. jula 1995. godine.

U koloni iz Srebrenice ka Tuzli kretao se i Zulfo Salihović.

Za BIRN kaže da je s brda iznad Cerske vidio zarobljavanje muškaraca, te egzekucije na mostu rijeke Jadar. Dan kasnije je naišao i na mrtva tijela u dolini Cerske.

“Bila je masa pobijenih, a u neposrednoj blizini bile su drvene kutije od municije. (…) Nekoliko smo tijela prevrnuli, međutim, bilo je nemoguće prepoznati nekoga. (…) U neposrednoj blizini počeli su da kopaju masovnu grobnicu”, naveo je on.

Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, na toj lokaciji, a na osnovu svjedočenja ljudi koji su se kretali šumom, pronađeno je 150 tijela.

Nepoznata sudbina sina i muža

Fadila Efendić.

Fadila Efendić nam je ispričala kako se od supruga i sina rastala 11. jula 1995., kada je s kćerkom otišla u bazu UN-a u Potočarima.

Njih dvojica si krenula šumom. Godinama nakon rata se nadala da su živi. Međutim, prvo je pronašla tijelo supruga Hameda u jednoj od grobnica u Zelenom Jadru, a potom i nekoliko kostiju sina Fejze u zvorničkoj Kamenici.

“Nisu mi ništa rekli, nisu mi rekli ni kako je nastala smrt, strijeljanjem ili je zaklan. Budući da je lobanja muža pronađena u drugoj grobnici, postoji vjerovatnoća da je, nažalost, zaklan”, kazala je Efendić, navodeći da joj institucije nisu pružile nikakva saznanja o smrti muža.

Takođe je uznemirena što više od dvije decenije nakon zločina niko nije krivično gonjen zbog smrti njezinog sina.

Dok smo se vozili prema grobnici u kojoj joj je nađen suprug, Fadila je pričala kako je na tom istom Jadru, gdje su kasnije pronađene grobnice, provela divno djetinjstvo.

“Ko bi rekao da će tu biti grobnica”, zapitala se Efendić.

Abdulkadir Velić je bio dvadesetogodišnji medicinski tehničar u ratnoj bolnici u Srebrenici. Nije htio ostaviti ranjenike s kojima je prilikom evakuacije iz Potočara stigao u školu “Luke” u mjestu Tišća.

Sadik Selimović bio je u tom sanitetu i sjeća se da su vojnici vršili razdvajanje kod te škole. Neki su ranjenici pušteni u Kladanj, gdje je bila ABiH, a neki su zadržani u školi.

Velićeva porodica je po dolasku u Kladanj saznala da je Abdulkadir zadržan u školi. Nadali su se da mu se ništa neće dogoditi, jer je kao član medicinskog osoblja bio zaštićen Ženevskim konvencijama.

Nada je nestala kada je Abdulkadirovo tijelo pronađeno u masovnoj grobnici u blizini mjesta egzekucije kod sela Tišća, gdje je ubijeno 25 muškaraca koji su izdvojeni u školi.

Nakon toga, Admir Velić, brat stradalog Abdulkadira, pokušava saznati istinu o onome što mu se dogodilo.

“Dobili smo informaciju da je jedan čovjek preživio strijeljanje. On je bio zajedno s bratom Kadirom u školi u Tišći, i poklonio nam je svoju knjigu, iz koje sam ja mogao da otkrijem šta se u stvari dešavalo. (…) Ovaj gospodin je opisao da su Abdulkadira malo više maltretirali, sve dok nije izgubio svijest”, ispričao je Velić.

Haska Velić, Abdulkadirova i Admirova majka, kazala je da joj život nakon smrti sina nikad više neće biti isti – i da počinioci ubistava, koji su i dalje na slobodi, moraju konačno biti identifikovani i procesuirani.

“Željela bih da se pronađe taj ko je to učinio, da se bar kazni, da ni on ne hoda rahat, zato što mi više nikad nismo rahat”, rekla je Haska.

Disqus

blog comments powered by Disqus