Reportaža 07 Feb 13

Povratak kući – suočavanje s prošlošću

Dvadeset godina od početka rata u BiH, povratnici se još uvijek bore s teškim posljedicama etničkih podjela i sukoba, te žive na granici između rata i mira.

Denis Džidić
BIRN
Sarajevo

Sudbin Musić teško je zaspao prve noći po povratku u selo Čarakovo kraj Prijedora, osam godina nakon što je kao tinejdžer pobjegao iz ratom zahvaćene općine.

“Sjećam se da smo prvih noći spavali ‘na jedno oko’. Nikada neću zaboraviti prvu noć nakon vraćanja na prostor gdje smo preživjeli pokolj. To je bio užas. Samo smo čekali ko će prvi početi plakati, i priznat ću da jesmo plakali”, prisjeća se Musić.

Sada 38-godišnjak, Musić je samo jedan od preko dva miliona osoba koje su napustile svoje domove u periodu od 1992. do 1995. godine.

Kada su srpske snage napale selo Čarakovo pored Prijedora, paleći kuće, Musić je s porodicom uhapšen i odveden u logor Trnopolje. Njegov dom je uništen.

Izbjegao je u Slovačku, a potom je nekoliko godina živio u Njemačkoj, prije nego što se 2000. odlučio vratiti u Prijedor s majkom i dvije sestre.

Musić otkriva da je imao “veliku želju” da se vrati svojim korijenima, ali da je njegov brat odbio isto učiniti, tvrdeći da ne može podnijeti traume, nakon čega se preselio u Ameriku.

Više od 55.000 Bošnjaka i Hrvata prognano je iz Prijedora 1992. godine, tvrdi Musić. Od 2.417 osoba koje su živjele u Čarakovu neposredno pred rat, manje od 20 posto se vratilo. Pred sami rat, 80 prvačića se upisalo u školu u selu, dok je ove godine samo jedno dijete krenulo u prvi razred.

“Ovo je posljednja faza etničkog čišćenja”, tvrdi Musić, koji dodaje da su vlasti u BiH prepustile povratnicima da se brinu o sebi.

“Povratnici su najveći heroji ovog vremena, a nisu ničiji ljudi. Mi smo spoj u društvu, mi rušimo barijere i mi smo jedini koji rade na součavanju s prošlošću”, kaže on.

Prema podacima Centra za studije o izbjeglim i raseljenim osobama u Sarajevu, kao rezultat straha od ratnih dejstava ili prisilnog premještanja, oko 2,2 miliona osoba je napustilo svoje domove u periodu od 1992. do 1995. godine. Osamnaest godina kasnije, u BiH i dalje ima oko 130.000 izbjeglica i interno raseljenih osoba i 1,3 miliona trajno raseljenih diljem svijeta.

Kako bi se pomoglo povratnicima i stabilizovalo stanje u društvu, državne vlasti moraju pronaći način da pomognu pomirenje među etničkim grupama i součavanje s prošlošću, tvrdi stručnjak za tranzicijsku pravdu Goran Šimić.

“Imamo stotine hiljada ljudi koji tumaraju ulicama i koji imaju traume, a na koje država vrlo malo obraća pažnju. Kada imate to u vidu, onda je jasno da je na toj sadašnjosti i prošlosti teško graditi budućnost”, kaže Šimić.

Pomirenje, tvrdi Šimić, gradi se na istini i pravdi, a ona se postiže razračunavanjem s vlastitim zločincima i zločinima.

“Mi još živimo u ratu, samo ne pucamo jedni na druge, a rat ima različite forme”, dodaje on.

Hiljadu problema s ratnim zločinima

U decembru prošle godine, Vijeće ministara BiH utvrdilo je prijedlog zakona o izbjeglicama, raseljenim osobama i povratnicima, koji će biti upućen u parlamentarnu proceduru. Prijedlog zakona predviđa da se raseljene osobe vrate u ranije prebivalište ili izaberu novo.

Vlasti u BiH bile su aktivne protekle godine u pokušaju da poprave status povratnika.

Vlada Federacije BiH je u novembru donijela odluku da potroši skoro deset miliona KM na projekte održivosti povratka u poljoprivredi i maloj privredi na prostoru Republike Srpske (RS).

U toku su i nastojanja da se osiguraju sredstva za trajno stambeno zbrinjavanje izbjeglica i povratnika. BiH, Hrvatska, Srbija i Crna Gora su na donatorskoj konferenciji u Sarajevu prošle godine prikupile oko 600 miliona KM, što će biti iskorišteno da se stambeno zbrine oko 27.000 izbjegličkih porodica u zemljama regiona.

Iako se situacija za povratnike popravila u posljednjih nekoliko godina, mnogi i dalje žive u teškim uvjetima ili sredinama u kojima dominiraju druge etničke skupine, tvrdi Selma Porobić, direktorica Centra za studije o izbjeglicama i raseljenim osobama pri Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

“Povratak osoba prisilno raseljenih u periodu od 1992. do 1995. godine je neodvojiv dio razvoja mira u našoj zemlji, ali i njenog cjelokupnog prosperiteta”, smatra Porobić.

Mnogi se nisu odlučili za povratak u prijeratne sredine zbog dominantnih etničkih politika, segregacije i strukturalnih nedostataka, ali, kako Porobić dodaje, istovremeno je potrebno i posvetiti se procesuiranju ratnih zločina.

“Zaostavština rata i rat još uvijek se previše osjete u životima svih građana ove države, pa tako i samih povratnika”, ističe Porobić.

Uprkos velikom broju suđenja koja su do sada okončana, BiH i dalje ima preko 1.000 otvorenih istraga za ratne zločine.

Upravo zbog ovog razloga, Aleksandra Letić iz Helsinškog odobra za ljudska prava RS-a naglašava da se ne smiju zaboraviti razlozi zbog kojih su ljudi odlazili iz svojih domova u ranim ’90-im i način na koji su “doslovce izbačeni iz života i domova”.

“Odsustvo suočavanja s prošlošću i distanciranja od ljudi i politika iz ratnog perioda je nesumnjivo opterećenje procesa povratka, posebno u manje lokalne zajednice. Nekažnjavanje i društveno uvažavanje odgovornih je snažna poruka, koja na koncu može da znači da se od ratnih ideologija još uvijek nije odustalo”, smatra Letić.

Zabrane javnih komemoracija

Mirsad Duratović je još jedan čovjek koji je preživio užase prijedorskih logora i odlučio se vratiti u svoj prijeratni dom. Duratović, koji je i predsjednik udruženja logoraša u Prijedoru, kaže da je, uprkos nekim procjenama da se u taj grad vratilo oko 25.000 ljudi, broj povratnika bliži 10.000.

Duratović tvrdi da su povratnici često primorani da se za osnovne potrebe oslanjaju na nevladine organizacije.

“Povratnici teško mogu naći adresu za socijalne probleme. Naše udruženje je postalo socijalni servis. Za sve što povratnici traže u Prijedoru, dolaze nama”, tvrdi Duratović.

On kaže da veliki broj povratnika u Prijedoru živi s “teretom prošlosti”, što se posebno očituje u zabranama obilježavanja stradanja u tom gradu.

U maju prošle godine, gradonačelnik Prijedora Marko Pavić odbio je izdati dozvolu za održavanje manifestacije obilježavanja stradanja Bošnjaka i Hrvata u tom gradu, uz obrazloženje da bi se time “narušio ugled grada”. Pavić se usprotivio akciji jer su bošnjačke organizacije stradanje nazvale genocidom.

Selma Porobić iz Centra za izbjeglice i raseljene osobe kaže da povratnici iz okoline Prijedora zbog ove situacije ponovno emigriraju i trajno sele van zemlje.

“U ovom dijelu BiH, opstrukcije održivosti povratnika su osjetne u više segmenata povratničkog života, od nedostatka posla do političkih pritisaka, naprimjer nemogućnosti zvanične komemoracije povodom zločina počinjenih nad ovom populacijom tokom rata”, ističe Porobić.

Škole bez djece, domovi bez ljudi

Još jedan grad koji je tokom rata u BiH obilježen nasiljem i progonom civila jeste Bratunac. Općina Bratunac je 1991. godine brojala preko 30.000 stanovnika, od čega su dvije trećine bili Bošnjaci.

Nakon što su u aprilu 1992. godine srpske snage preuzele vlast u gradu, došlo je do masovnog odlaska nesrpskog stanovništva.

Jedan od onih koji su napustili svoj dom ali su se nakon rata vratili jeste Ćazim Jusupović, koji tvrdi da je procesuiranje ratnih zločina jedan od ključnih načina osnaživanja povratka.

“Ove godine su dvojica uhapšena za zločine u Bratuncu i to je ono što malo ohrabri povratnike da će pravda doći kad-tad. Inače postoji strah”, tvrdi Jusupović, koji je i predsjednik Udruženja građana “Održivi povratak” Bratunac.

On kaže da se bošnjački povratnici osjećaju marginalizovano s obzirom da su općinske vlasti dominantno srpske.

“Najviše problema ima sa administracijom i time što nema Bošnjaka u općinskim strukturama vlasti. Skupština općine Bratunac ukinula je komisiju za povratak, iako i dalje ima puno zahtjeva za rekonstrukciju domova”, kaže Jusupović.

Stojanka Tešić, aktivistica Foruma žena Bratunac, organizacije koja povratnicama pruža besplatnu pravnu pomoć za ostvarivanje prava u mjestu življenja, tvrdi da je grad uspio privući veliki broj povratnika “uprkos siromaštvu i ratnim dešavanjima”.

Ipak, dodaje ona, ukoliko ne dođe do razračunavanja s prošlosti i ratnim zločinima, nikada neće doći do potpune rehabilitacije društva.

“Svaka grupa ima svoja iskustva i traume i svoje tuge koje svako za sebe tuguje. Još nismo počeli da žalimo i radujemo se zajedno”, ističe Tešić.

Sudbin Musić smatra da se veliki broj povratnika druži samo s pripadnicima iste etničke grupe.

“Mi živimo u rezervatima, a isto je stanje i s povratnicima Srbima u Federaciji BiH”, kaže on.

Iako se Musić odlučio vratiti i suočiti s prošlošću, on se plaši da, ukoliko ne bude napretka, drugi neće učiniti isto, što će određene sredine “zaključati” u međuprostoru između rata i mira.

“Danas imamo najljepše džamije bez klanjača i škole bez djece. Imamo prazne domove”, zaključuje on.

This article is Premium Content. In order to gain access to it, please login to your account below if you are already a Premium Subscriber, or subscribe to one of our Premium Content packages.

Buy Premium Subscription

Our Premium Service gives you full access to all content published on BalkanInsight.com, including analyses, investigations, comments, interviews and more. Choose your subscription today and get unparalleled in-depth coverage of the Western Balkans.

Buy Premium Subscription

If you have trouble logging in or any other questions regarding you account, please contact us

blog comments powered by Disqus