Istraživanje 15 Jun 17

Partizansko groblje u Mostaru ostavljeno zubu vremena

Dok Partizansko groblje u Mostaru, gdje su sahranjeni antifašistički borci iz Drugog svjetskog rata, propada, ono je postalo i žrtva promjene stavova koja se desila tokom 1990-ih.

Sven Milekić BIRN Mostar
...

“Partizansko groblje? Da, komunisti tu dolaze kada obilježavaju godišnjicu ... zaboravio sam u kom mjesecu. Turisti? Neki dolaze, ne puno, ali neki dolaze”, kaže nam konobar u jednom kafiću u centru Mostara, preko puta ogromnog spomenika podignutog u čast palim borcima u Drugom svjetskom ratu.

Kada kaže komunisti, on misli na udruženja antifašista koji održavaju komemoracije povodom Dana oslobođenja Mostara, 14. februara, dana kada su partizanske snage 1945. godine ušle u grad pošto su se njemačke i druge profašističke savezničke snage povukle. Komemoracije se održavaju i na druge važne datume.

Sakrivena u vegetaciji, bez znakova na ulici koji bi vas uputili na njih, ova su groblja napuštena. U blizini ovog mjesta se ponekad mogu vidjeti turisti koji pokušavaju putem aplikacije za navigaciju i mape doći do te lokacije, jer je ne mogu pronaći na licu mjesta.

Masivna konstrukcija, sa oko 300 metara dugom popločanom stazom koja se širi uzbrdo do visine od 20 metara, sagrađena je 1965. godine. Ovo je djelo srpskog arhitekte Bogdana Bogdanovića, poznatog po svojim brojnim spomenicima posvećenim partizanima i fašističkim žrtvama. Jedan od najznačajnijih njegovih spomenika je “Cvijet”, podignut u znak sjećanja na žrtve koncentracijskog logora Jasenovac.

Zamišljeno kao “akro-nekropola” (grad mrtvih), Bogdanović je izgradio ovo memorijalno mjesto kao zadnje počivalište za 560 partizana iz Mostara, gdje svako ima svoj nadgrobni spomenik sa ugraviranim mjestom i godinama njihovog rođenja i smrti.

Ovo je spomen-obilježje sagrađeno vještim rukama klesara sa hrvatskog otoka Korčule, koji su na njegovoj izgradnji radili nekoliko godina i ugradili 12.000 uklesanih krečnjačkih komada, dijelove ruševina koji su ostali nakon uništenja grada tokom Drugog svjetskog rata, te tradicionalni reciklirani kamen koji se koristio za pokrivanje mostarskih kuća.

Serpentinska staza i dva stepeništa vode vas do prve velike platforme, odakle se prostire pogled na grad. Od nje, stepenicama pored zida možete se popeti na manju platformu, na kojoj je izgrađena fontana i centralno arhitektonsko djelo “kosmološki sunčani sat”.

“Partizanska nekropola je bila Mostar u malom, replika grada na Neretvi”, napisao je Bogdanović u svom tekstu “Mostarski grad mrtvih i Mostar – mrtvi grad“, objavljenom 1997.

Međutim, rat koji je 1990-ih razorio grad, u vrijeme sukoba između Hrvata i Bošnjaka, kao i Jugoslavenske narodne armije (JNA), potpuno je promijenio odnos prema spomeniku i antifašističkom nasljeđu bivše Jugoslavije u cjelini.

Osim što nema putokaza za njegovu lokaciju, spomenik je ostavljen (najvjerojatnije) adolescentima koji vandaliziraju ovo mjesto, crtajući po njemu svastike i ustaške oznake, konfrontirajući se, grafitima, sa njihovim ideološkim ‘neprijateljem’ – komunistima.

Dok je većina nacističkih simbola prešpricana drugim slojem boje, što je najvjerojatnije djelo antifašističkih grupa, grafiti nisu uklonjeni.

Mjesto je prekriveno plastičnim i staklenim bocama i svakakvim drugim otpadom, a sam spomenik stopljen s vegetacijom, koja je uništila neke dijelove. Neki su nadgrobni spomenici srušeni i razbijeni na komade, a fontana nije više u funkciji.

Eksplozije u mraku

Dragan Markovina je povjesničar rođen u Mostaru, koji od rata 1990-ih živi u Hrvatskoj. Godine 2014. objavio je knjigu “Između crvenog i crnog – Split i Mostar u kulturi sjećanja“, iz koje se vidi kako se kultura sjećanja 1990-ih godina od antifašističke i socijalističke orijentacije promijenila u pravcu minimiziranja, pa čak i glorificiranja zločina koje je počinio profašistički ustaški pokret.

Markovina se prisjeća kako je prvi čin destrukcije spomenika izvršen eksplozivom u noći između 13. i 14. veljače 1992. godine, prije održavanja posljednje komemoracije na ovom mjestu i prije no što je u cijeloj Bosni i Hercegovini izbio rat.

“Detonirano je nekoliko eksploziva, pri čemu je oštećeno nekoliko kamenih ploča ... najvjerojatnije je to bila poruka ljudima koji su sljedeći dan planirali održati komemoraciju da su komemorativni skupovi na ovom mjestu završeni“, kaže Markovina za BIRN.

Poruka je zaprimljena. Preovladao je strah i samo je 50-ak ljudi došlo na komemoraciju.

„Možemo reći da je, simbolički, groblje prvi objekat oružanog napada u Mostaru“, kaže Markovina.

Katolička crkva često spominje ratni zločin počinjen tijekom oslobođenja Mostara 14. veljače 1945. godine, kada su partizani ubili sedam svećenika lokalne franjevačke crkve. Njihova tijela nikada nisu pronađena niti je itko osuđen za njihova ubojstva.

Ipak, tvrdnje da su uglavnom potomci članova poraženog ustaškog pokreta oni koji vandaliziraju groblje Markovina razumije kao “mitološke priče“.

Naglašava kako su se mnogi Mostarci priključili antifašističkom pokretu. Od 18.000 stanovnika grada prije Drugog svjetskog rata, oko 6.000 je bilo u redovima partizana, od kojih je tijekom rata ubijeno više od 750. Antifašistički pokret bio je mnogo jači od ustaša u gradu, naglašava on.

Šutnja u Mostaru

Građani Mostara su na pitanje BIRN-a o spomeniku izbjegavali odgovor, govoreći nam da nisu zainteresirani. To što su u blizini locirani sveučilišni kampus i nogometni stadion govori da pored groblja prolazi dosta mladih ljudi, ali ga oni, čini se, ne zamjećuju.

Markovina ističe kako se kultura sjećanja u cijelosti promijenila, potisnuto je sjećanje na partizansko groblje koje mlađe generacije smatraju spomenikom antifašizma, ali i komunizma. Ovaj povijesni revizionizam u nacionalno podijeljenom gradu pretežno dolazi s hrvatske strane, dodaje on.

U zapadnom Mostaru, u kojem pretežno žive Hrvati, sva imena ulica, trgova i parkova su promijenjena. Dojučerašnji nazivi ovih objekata, koji su nosili imena poznatih ljudi iz socijalističkih vremena, antifašističkih boraca i vojnih jedinica, sada su nazvana po srednjovjekovnim hrvatskim kraljevima, ali i ustaškim dužnosnicima, kao što je Mile Budak.

„Sada imate potpuno novu generaciju mladih ljudi, s potpuno drugačijim odnosom prema događajima iz Drugog svjetskog rata. Veći dio tih mlađih generacija došli su u Mostar kao djeca ili su jednostavno rođeni ovdje tijekom i nakon rata 1990-ih, od roditelja koji su došli od nekuda. Zbog toga veliki dio tih ljudi nema intimnu povezanost s Mostarom prije rata 1990-ih“, objašnjava Markovina.

„Jedna od najtragičnijih stvari u cijeloj priči jest ta da je zgrada katedre povijesti umjetnosti u kampusu doslovno 100 metara od groblja i ... profesori katedre povijesti umjetnosti nikad nisu razgovarali o onome što oni mogu s prozora vidjeti, što predstavlja svjetsku baštinu“, kaže on s gorčinom.

Iako je Mostarska udruga antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata (NOR) još 2006. godine predlagala da Partizansko groblje postane nacionalni spomenik, što bi ga stavilo pod zaštitu države, ovo je mjesto ipak prepušteno zubu vremena.

Markovina kaže kako bi ga stavljanje na listu nacionalnih spomenika spasilo samo od fizičkog uklanjanja.

Prijetnje da će biti uklonjen

Predsjednik Udruge antifašista i boraca NOR-a Sead Đulić okrivljuje federalne institucije za zanemarivanje ovog spomenika, upirući prstom u federalnu ministricu kulture i sporta Zoru Dujmović, za koju smatra da ne radi na zaštiti ovog spomenika.

“Jednom prilikom nam je pisala da je nemoguće zaštititi Partizansko groblje u Mostaru, jer nije u središtu grada, kao da ne živimo u Mostaru i kao da ne znamo gdje je groblje. Nalazi se u središtu grada, što njezinu izjavu čini još smiješnijom“, kaže on za BIRN.

Đulić, čija udruga svake godine 14. veljače organizira komemoraciju na groblju, potencira da čak postoje i planovi da se ono ukloni i na njegovom mjestu izgradi nekakva ljetna pozornica za koncerte i druge događaje.

Niti Ministarstvo kulture i sporta, niti grad, kako kaže, ne gledaju na groblje sa simpatijom, jer ono predstavlja antifašizam. Za antifašiste se smatraju samo komunisti, iako „mnogi od njih nisu bili komunisti“, dodaje on.

“Partizansko groblje im smeta jer ... je to antifašističko groblje, jer je groblje pobjedničke vojske u Drugom svjetskom ratu, a dominantna politika u Mostaru stavila se na stranu gubitnika u tom ratu ... slaveći ustaše i ideologiju (ustaškog vođe Ante) Pavelića. Zato je potrebno uništiti spomenik“, ističe on.

“Njegovo rušenje služilo bi za 'prekrajanje' povijesti i proglašavanje ratnih zločinaca i negativaca za heroje, svece i pravedne ljude“, dodao je Đulić.

Zaključuje kako bi organizacija UN-a za kulturu UNESCO i europske institucije za kulturnu baštinu trebale reagirati, posebice jer “Europa naglašava svoj antifašizam“.

Napušteno od sviju

Bogdanović, koji je preminuo 2010. godine, svjedočio je ratnoj destrukciji Mostara i njegovog obilježja, Starog mosta, ali i zanemarivanju njegovog groblja.

U vrijeme Jugoslavije Bogdanović je u spomeniku gledao simboliku „mrtvog grada Mostara“ koji gleda u oči “živog grada Mostara“. No, arhitekta je nakon rata 1990-ih postao pesimističan.

“A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima“, napisao je Bogdanović u tekstu “Mostarski grad mrtvih i Mostar – mrtvi grad“.

Unatoč činjenici da ima malo izgleda da će se u bliskoj budućnosti Partizansko groblje srediti, Markovina i dalje vjeruje da ono može imati pozitivnu ulogu u duboko podijeljenom gradu.

“Groblje može biti simbol pomirenja u gradu. Stari most to više ne može biti jer je bio brutalno uništen od strane jedne vojske, a sada su ga gotovo potpuno (simbolički) prisvojili Bošnjaci iz Starog grada“, kaže on.

“S druge strane, groblje je napušteno od sviju ... a ljudi svih nacionalnosti koji su poginuli tamo zajedno su pokopani“, kazao je on.

Disqus

blog comments powered by Disqus