Intervju 06 Apr 17

Moje Sarajevo, grad tolerancije i otpora

Meliha Zimić je prije 72 godine svjedočila oslobađanju Sarajeva od nacističke okupacije, a na obilježavanju jubileja prisjeća se kako joj je prkosni duh ovog grada pomogao da preživi Drugi svjetski rat i opsadu tokom 1990-ih godina.

Igor Spaić BIRN Sarajevo
Meliha Zimić. Foto: BIRN.

“Sehen Sie diese Stadt? Das ist Walter!” (Vidite li ovaj grad? To je Valter!) možda je jedino što većina Sarajlija umije izgovoriti na njemačkom jeziku.

Te riječi su poznate iz jedne scene iz filma “Valter brani Sarajevo“ iz 1972. godine, a izgovara ih njemački oficir kada konačno shvata zašto ne može uhvatiti lidera otpora u Sarajevu za vrijeme okupacije u Drugom svjetskom ratu, Vladimira Perića Valtera.

Nijemci su tragali za Perićem, ali je u stvari cijeli grad predstavljao taj otpor, na šta i upućuju ove riječi, koje su Melihi Zimić, penzionisanoj profesorici srednje škole, 72 godine nakon što je svjedočila završetku Drugog svjetskog rata, još uvijek drage.

Perić je ubijen 6. aprila 1945. godine, na dan kada je ovaj grad oslobođen. Po njemu je imenovana jedna ulica, jedne novine i film, ali je Sarajlijama poput Melihe Zimić on ostao važan simbol, zauvijek vezan za Dan Sarajeva ili Dan otpora.

...

Vrijeme Valtera

Zimić, profesorica bosanskog jezika i književnosti, opisuje Sarajlije kao prirodne “neprijatelje fašizma“. Ona je jedna od nekoliko preostalih živih svjedoka ovog perioda burne istorije grada koji mogu pričati o tome.

Još uvijek se sjeća svog doma na Baščaršiji, gdje je živjela čitav svoj život.

Imala je sedam godina kada je Drugi svjetski rat završio.

“Sjećam se da me je otac vodio negdje tramvajem i kroz prozor sam vidjela kako ilegalci vise na vješalima na ulici“, prisjeća se ona.

Članovi otpora su u vrijeme nacističke okupacije bili poznati kao ilegalci.

“Bilo je puno uhvaćenih ilegalaca koji su svoju smrt dočekali na Bentbaši“, kaže ona opisujući nam mjesto na periferiji grada gdje su oni pogubljeni.

“Sarajlije su bili istinski dio otpora, neprijatelji fašizma“, dodaje ona.

Sjeća se kako su odrasli stavljali madrace na prozore kako bi se zaštitili, uvijek u očekivanju uličnih borbi.

Sa velikom tugom sjeća se i svoje prijateljice Klare, Jevrejke, djevojčice iz susjedstva s kojom se često igrala.

Nijemci su hapsili Jevreje i odvodili ih. Ona pamti kako je njena majka rekla majci njezine prijateljice: „Ostavi mi Klaru, paziću na nju kao što pazim na moju Melihu.“

I dok je porodica o tome razmišljala, Njemci su već došli i odveli ih.

“Nikada više nisam za nju čula“, kaže Zimić, gotovo šapatom.

Dosta se živo sjeća kada su Titini partizani oslobodili Sarajevo.

“Ljudi su bili sretni kada su partizani stigli. Svi su izlazili i davali im hljeb, svako jelo koje su imali. Dobro se sjećam svih partizanskih pjesama“, dodaje ona.

'Zlatno doba' Sarajeva

Nakon Drugog svjetskog rata, Sarajevo je i dalje bio mali grad. Protezao se od Baščaršije do Marijin Dvora, gotovo dva i pol kilometra uz rijeku Miljacku. Danas se izgrađeno područje grada proteže na oko 11 kilometara.

“Svi smo poznavali jedne druge, ali je to bila urbana zajednica“, ističe Zimić. “Jedan put sedmično smo išli u pozorište, imali smo kina, igranke...“

S osmjehom se prisjeća svojih školskih dana u srednjoj ženskoj gimnaziji. Ona se nalazila u centru grada pored rijeke, dok je muška gimnazija bila preko puta mosta Drvenija.

“Drvenija je bio naš 'most ljubavi'“, kikoće se ona.

Tokom zime, i stari i mladi su se klizali niz snježne nizbrdice u gradu, jer je bilo vrlo malo prometa.

“Postojao je veliki stepen zajedništva. Ako bi se neko ženio ili neka cura udavala, svi su u ulici slavili i svi su pomagali. Čak i kada bi neko položio ispit, svi zajedno smo slavili“, priča ona.

Kako priča, veliki je poštovalac pokojnog jugoslovenskog lidera Josipa Broza Tita, i tvrdi da je grad bio tolerantniji u njegovo doba.

“Svi smo znali ko kojoj religiji pripada, ali smo to poštovali. Radovali smo se svakom (religijskom) prazniku – bili smo uzbuđeni zbog uskršnjih jaja na Uskrs, zbog baklava i novca za Bajram“, naglašava ona.

Poput mnogih mladih ljudi islamske vjeroispovijesti u Sarajevu, uvijek je prisustvovala ponoćnoj misi u Katedrali za Božić, na šta je i danas je ponosna.

“To je bila prava vrijednost Sarajeva“, naglašava ona.

Nakon Drugog svjetskog rata, Sarajevo se rapidno počelo širiti.

Mladi ljudi su dobrovoljno išli na radne akcije, koje je vlast organizovala kako bi mladi ljudi mogli pomoći u izgradnji puteva i željezničkih pruga.

Zimić priča kako je zajedno sa svojim prijateljima pomagala u izgradnji tramvajske pruge od Malte do Ilidže.

Jedina zgrada između ova dva sarajevska naselja, gdje su se protezale livade, bila je vila Čengića, pa se danas ovaj gusto naseljeni dio grada zove Čengić Vila.

Naselja poput Otoke, Grbavice i drugih, u dijelu Novog grada, sagrađena su 1950-ih i 1960-ih godina.

Zimić kaže da su Sarajlije bili sretni svaki put kada bi grad napravio korak naprijed – kao kada je otvorena žičara na Trebeviću ranih 1960-ih, ili kada je 1980-ih izgrađen prvi šoping centar.

Grad je bio posebno ponosan na svoju muzičku scenu 1960-ih godina, priča nam ona, naglašavajući da su mladi ljudi bili oduševljeni lokalnim rock bendovima, kao što su legendarni Indexi – prvi bend od mnogih koji su se pojavili u Sarajevu i osvojili Jugoslaviju.

Do kraja 70-ih godina, stanovnici su svojoj muzičkoj sceni arogantno dali nadimak “Sarajevska škola Rock 'N' Rolla“.

Ponovna tama

Nedugo nakon najsjajnijih trenutaka u ovom gradu, koji se svijetu predstavio kao domaćin Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, dogodilo se nešto što niko nije mogao zamisliti.

Ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine su 5. aprila 1992. godine došli u glavni grad na mirovne proteste zbog porasta nacionalizma, koji je već zavladao jugoslovenskim republikama.

Većina Bosanaca je tada već glasala za nezavisnost BiH na referendumu, koji se održao krajem februara te godine, iako su bosanski Srbi bojkotovali ovo glasanje.

Slovenija i Hrvatska su se već bile odvojile od Jugoslavije, a za muslimane, danas Bošnjake, kao i za bosanske Hrvate, ostanak u takvoj Jugoslaviji nije imao smisla.

No većina bosanskih Srba nije mogla prihvatiti nezavisnost.

Zbog svakodnevnih prepucavanja između nacionalističkih političara, tog dana se na hiljade građana, u znak protesta, okupilo na glavnom trgu ispred parlamenta.

U masu su pucali pripadnici paravojnih snaga bosanskih Srba, ubivši pritom dvije studentice, Olgu Sučić i Suadu Dilberović. Njih dvije su prve žrtve rata u BiH, koji je odnio više od 100.000 ljudskih života.

Tokom opsade koja je uslijedila, Zimić pamti svakodnevno snajperisanje i granatiranje, ali i glad i hladnoću.

Međutim, ljudi su i dalje izlazili iz svojih kuća – niko nije htio da se čitavo vrijeme skriva.

“Mi smo i dalje imali svoje odgovornosti. Ja sam išla na posao da predajem djeci“, priča nam ona.

“I to je bila neka vrsta otpora. Mi žene smo uvijek pokušavale da imamo na sebi čistu odjeću, i pored nedostatka vode – iz prkosa“, dodala je ona.

Objašnjava da je postojala velika solidarnost među ljudima koji su u to vrijeme živjeli u gradu.

Kao i ostali građani, i ona je trčala Alejom snajpera, kako su je stranci nazivali, ne bi li izbjegla pucnjavu. Taj dio glavnog bulevara lokalno stanovništvo je nazivalo Alejom života.

“Čekali smo jedni druge kako bi trčali kroz prolaz između zgrada, držali smo se za uže, da bismo mogli povući jedni druge ako bi neko bio pogođen“, prisjeća se ona.

Ako bi se u nekom naselju čuo snajperski pucanj, građani su mjerili vrijeme između hitaca dok je snajperista punio snajper, kako bi iskoristili tu pauzu i pretrčali na drugu stranu.

Ljudi koji su se 1992. godine razumijeli u oružje mogli su na osnovu zvuka eksplozije pogoditi njenu udaljenost i da li se radi o granati kalibra 60, 90 ili 120 mm.

“Mnogo mojih studenata je poginulo ili je bilo ranjeno“, kaže Zimić. “Ali, na kraju smo preživjeli, jer je i u ovom ratu otpor Sarajlija bio neizmjeran.“

Oni koji su mogli, izveli su svoju djecu iz grada, ali su stariji uglavnom ostali.

“Nismo željeli da jednostavno umarširaju u Sarajevo i podijele ga kako su planirali“, rekla je ona.

Ovaj je rat, kaže ona, bio gori od Drugog svjetskog rata.

“Za vrijeme Drugog svjetskog rata mogli ste se slobodnije kretati“, naglašava ona.

Bilo je malo hrane, ali ljudi su mogli otputovati van grada i donijeti hranu.

“U ovom ratu, međutim, svi smo bili gladni. Nije bilo ni vode ni hrane. Ljudi su brali koprivu i druge trave kako bi jeli, a u očaju za vodom su koristili stare bunare“, prisjeća se ona.

Duh Sarajeva

Sarajevo je nakon rata ostalo u ruševinama, a naredne dvije decenije su bile godine kranova, dok je zvuk čekića i bušilica odjekivao gotovo danonoćno. Grad je počeo ponovo da raste.

Ali Zimić ne voli neke dijelove ove nove arhitekture: “Postavljaju ove ogromne zgrade tamo gdje im nije mjesto. Tornjevi veći od Trebevića. To se ne uklapa u ambijent Sarajeva“, smatra ona.

Takođe joj se ne sviđa dio nove gradske elite.

“Došli su neki novi ljudi – i oni služe samo sebi. Megalomanijaci koji pokušavaju dokazati svoju vrijednost kroz svoj novac“, ističe ona.

“Nepravedna grupa ljudi je na vlasti, oni baziraju sve što rade na nacionalnoj podjeli“, dodala je.

“Ko god ocjenjuje ljude po njihovoj nacionalnoj pripadnosti ili socijalnom statusu, nije dobrodošao među prave Sarajlije.“

Za nju, najveća tragedija u posljednje vrijeme je to što mladi ljudi u velikom broju odlaze iz grada u potrazi za boljim životom.

“Poznajem puno djece mojih prijatelja koji žive širom svijeta. Oni žele da se vrate, ali ne mogu, jer nema posla“, naglašava ona.

Ipak, bez obzira na sve ovo, priznaje da je dio duha Sarajeva, koji ona voli cio svoj život, još uvijek živ.

Opisuje ga kao mješavinu otvorenosti i iskrenosti, ali i otpora i prkosa prema svemu što je nepravedno.

Dio tog duha je i poznati sarajevski crni humor, koji je, kako kaže, pomogao ljudima nositi se s godinama teškoće.

“Mi se puno i sami sebi smijemo. To čini sve lakšim“, objašnjava ona.

Podsjeća se riječi popularne pjesme Zabranjenog pušenja u kojoj se spominje navika da se iznese rezervni fildžan za kafu u slučaju da neko navrati.

“Svi dobronamjernici su uvijek dobrodošli“, kaže ona.

Ali postoji nešto, kako naglašava, što se ne smije dozvoliti da nestane.

“Ne želim da živim ovdje ako ne čujem i crkvena zvona i ezan“, ističe ona. “Zato što je ovo Sarajevo.“

Disqus

blog comments powered by Disqus