Istraživanje 24 Jul 17

Ježevac – kamp u kome izbjeglice iz Srebrenice i danas žive

Stotinjak kilometara od Srebrenice, 400 žena i jedan broj muškaraca koji su preživjeli genocid iz 1995. godine i danas žive u izbjegličkom kampu gdje su tokom rata pronašli sklonište. Kažu da se kući nikada neće vratiti.

Coen van de Ven, Kasper Goethals Ježevac
Fatima Mehmedović, stanovnica kampa Ježevac. Foto: Johannes De Bruycker.

Kada su aktivisti nevladinog sektora stigli automobilom do izbjegličkog kampa koji se nalazi u blizini Tuzle, djeca su žurno krenula prema njima.

“Dobar dan! Dobar dan!”, vikala su djeca.

Sanja Marković, socijalna radnica, posjećuje ih u ime nevladine organizacije “Snaga žene”. Zamolila je djecu, koju poznaje već dvije godine, da pozovu svoje majke.

Jedan dječak sa igračkom – plastičnim pištoljem, trči prema jednoj od bijelih kuća i usput puca na imaginarne neprijatelje oko sebe.

Pojava majki je u suprotnosti s veselo raspoloženom djecom. One jedna za drugom dolaze u glavnu zgradu kampa. Izblijedele majice i stare jakne vise preko njihovih ravnih ramena.

“Ne dajte da vas zbune pobijelele kose i bore na licu”, kaže Marković. “Mlađe su nego što mislite. Kada sam prvi put došla ovdje, mislila sam da jedna 40-godišnja žena ima 60 godina. A zbog siromaštva postoji i mnogo zdravstvenih problema.”

Na ovom udaljenom planinskom području, 20 kilometara od Tuzle, prevoz je ograničen, pa se žene iz kampa Ježevac osjećaju izolovano i zaboravljeno.

“Ljudi iz Tuzle ne znaju da ovde postoji kamp i nemaju pojma o životnim uslovima na ovom mjestu. Niko ovdje nikad ne dolazi”, kaže Marković.

Do bijelih kućica, koje su sagradile Ujedinjene nacije kako bi pružile sklonište ženama i malobrojnim muškarcima koji su preživjeli genocid u Srebrenici, vodi zemljani put. Ježavac je jedan od tri kampa za raseljena lica na području Tuzle.

Izbjeglički kampovi su građeni kao privremeni smještaj za izbjegla i raseljena lica, ali 22 godine kasnije, u ovakvim kampovima i dalje živi 1.350 porodica, od kojih 398 dolazi iz Srebrenice.

“Oni su najslabiji, ne mogu se vratiti”, kaže Branka Antić-Štauber, direktorka “Snage žene”.

Njena organizacija je jedina koja redovno posjećuje kamp Ježevac. Psiholozi, socijalni radnici, pravni savjetnici i ljekari svake sedmice provjeravaju stanovnike kampa.

“Mi radimo ono što bi trebalo da radi Vlada”, ističe Antić-Štauber.

“Snaga žene” u velikoj mjeri koristi stranu pomoć. U proteklih deset godina, vlade Holandije i Njemačke finansirale su jednokratne projekte, no kako je pomoć uvijek neophodna, ovo udruženje se oslanja i na volontere.

Foto: Johannes De Bruycker.

Skupljanje uglja

Prije dvadeset i dvije godine, 11. jula 1995. godine, Vojska Republike Srpske zauzela je rodni grad stanovnica ovog kampa, Srebrenicu. Odvojili su ih od njihovih supruga, a potom prebacili u Tuzlu.

Neke od njih su pobjegle i prije, izbjegavajući metke i granate na putu prema Tuzli. U danima nakon pada Srebrenice, masakrirano je više od 8.000 muškaraca.

Kada se rat u BiH završio, u Srebrenici je živjelo samo srpsko stanovništvo. Bošnjaci su bili ili ubijeni ili su pobjegli.

Vlada BiH i međunarodna zajednica pokrenule su velike projekte kako bi podstakli povratak u Srebrenicu, ali je napredak bio spor.

“Prve žene koje su se vratile 2002. godine bile su hrabrije nego što se moglo vjerovati”, kaže Antić-Štauber.

“Srebrenica je bila crna i siva, a perspektiva mala. Žene su živjele u ruševinama svojih starih kuća. Vratile su se s nadom da će im se ukazati znak da su njihovi sinovi živi i da će ih pronaći.”

“Snaga žene” je pokušavala da zajedno sa mnogim nevladinim organizacijama i kroz programe finansirane od stranih vlada poboljša uslove života u Srebrenici i umnogome je pomogla ovim ženama.

Uporedo sa njihovim naporima rastao je i broj povratnika, a samim tim se i u izbjegličkim kampovima smanjivao broj stanovnika. Tako se između 2002. i 2010. godine oko 5.000 do 6.000 raseljenih Bošnjaka vratilo u svoja mjesta oko Srebrenice.

Danas, u kućicama od 35 kvadratnih metara u kampu Ježevac živi od 5 do 11 ljudi, ali žene se sjećaju vremena kada je u njima živjelo i više od 20.

“Neke žene nisu marile o higijeni”, kaže Fatima Mehmedović, stanovnica kampa.

Njena crna kosa prošarana je sedim vlasima. Iako ima 45 godina, izgleda kao da joj je 60. Jedino joj se po dubokom, snažnom glasu može razaznati da je mlađe dobi.

Stanovnici Ježevca svakog mjeseca dobijaju humanitarne pakete sa ljekovima i hranom, ali to ne pokriva njihove potrebe. Većina njih se bavi prodajom uglja na crno, koji dolazi iz rudnika pored logora.

Noću, kad se prevozi ugalj, skupljaju komade koji ispadnu iz kamiona. Na ovaj način mogu zaraditi i do 10 eura po čovjeku.

“To je nezakonito i veoma štetno po zdravlje”, kaže socijalna radnica Sanja Marković. “Ali oni moraju jesti i kupiti školske knjige.”

Međutim, dok vrtovi Srebrenice polako dobijaju boju, a “Snaga žene” pomaže povratnicima da posade cvijeće koje mogu prodavati, Ježevac i dalje ostaje mjesto u kome je teško živjeti.

“Zbog toga što živimo zajedno, tenzije su velike”, kaže Džejna Hasić, stanovnica kampa.

“Živimo preblizu jedni do drugih i nemamo šta da radimo, uvijek vidite iste ljude i svi su depresivni. Dosta je i tuča”, kaže ona.

Foto: Johannes De Bruycker.

Nema povratka

Iako se nisu vratile u Srebrenicu, žene koje žive u Ježevcu i dalje razmišljaju o svom rodnom gradu.

“Srebrenica prije rata!”, kaže Hasmeta Mehmedović, stanovnica kampa, dok se prisjeća plodonosnog života njene zemljoradničke porodice.

“Imali smo puno cvijeća, sjemena i povrća. Bilo je dovoljno novca i život je bio dobar, ali ako se sada vratim, imaću osjećaj kao da nikada nisam živjela. Grad je čudan i ne poznajem ljude koji tamo žive. Moji stari prijatelji su ili otišli ili su umrli.”

Kuće u kampu, koje su trebale biti privremeni smještaj, postale su ovim ženama stalni dom i one to ne žele mijenjati povratkom u Srebrenicu, gdje bi se našle pred neizvjesnom i zastrašujućom budućnosti.

Većina njih je bila na mezarju svojih najdražih u Potočarima, ali kažu da im je emotivno suviše teško da se vrate u sam grad.

“Ne, nikad se neću vratiti”, kaže Mehmedović.

“Kako danas izgleda Srebrenica?”, pita jedna od žena, u čijim se očima nazire melanholija.

Antić-Štauber vjeruje da žene koje su ostale u Ježevcu “nisu zacijelile svoje traume”.

Ipak, bez obzira na to, one će uskoro morati da se isele iz ovog kampa.

Naime, Vlada je najavila da će 2018. godine zatvoriti Ježevac, i da će žene koje se ne mogu vratiti biti smještene u socijalne stanove u Tuzli i okolini.

Kada se ovo pomenulo pred ženama okupljenim u glavnoj zgradi kampa, one su počele vikati.

“Kako ću onda živjeti?” pita jedna. “Ne želim biti sama!”, kaže druga.

“Vlada ne radi ništa za nas”, potencira Hasić. “’Snaga žene’ je jedina organizacija koja brine o nama”, dodaje ona.

Antić-Štauber kaže da će “Snaga žene” nastaviti s radom, iako su nakon 22 godine subvencije i pomoć iz inostranstva umanjene i sve je teže plaćati uposlenike.

Tako je i Sanja Marković, socijalna radnica, već napustila organizaciju.

“Smanjili smo plate na iznos između 350 i 500 eura mjesečno”, kaže ekonomista koji radi za ovu organizaciju, a koji pronalazi i tržišta za cvijeće i poljoprivredne proizvode koje proizvode žene povratnice u Srebrenici.

“Ukoliko u potpunosti prekine finansiranje iz međunarodne zajednice, nemam pojma šta ćemo raditi. Mnogi od nas već djelimično rade na dobrovoljnoj bazi.“

Žene iz Ježevca se nadaju da će televizijske ekipe i dalje dolaziti u Srebrenicu na komemoraciju, koja se održava svake godine u julu, ali se takođe nadaju i da će novinari odvojiti trenutak da svoje kamere okrenu ka onima koji se nikada nisu vratili kući, a čija je teška sudbina zanemarena.

Fatima Mehmedović sumira osjećanja žena u jednoj kratkoj rečenici: “Svi su nas zaboravili.”

Disqus

blog comments powered by Disqus