Komentar 07 Dec 12

Gotovina: Neočekivani heroj hrvatsko-srpskog dijaloga

Poruke pomirenja Ante Gotovine, hrvatskog generala kojeg je nedavno oslobodio Haški tribunal, razočarale su ekstremnu desnicu u Hrvatskoj.

Boris Pavelić
Zagreb

“Ne priznajem Haški tribunal”, bile su posljednje javne riječi Ante Gotovine prije nego što se dao u bjekstvo nakon što je u ljeto 2001. protiv njega podignuta optužnica.

Nitko nije znao gdje se krio gotovo pet godina. Ali hrvatska antieuropejska desnica znala je kako da iskoristi Gotovinu kao svoj politički simbol.

Ratni zapovjednik pretvorio se u neku vrstu hrvatskog Ramba, desničarskog Che Guevare. U međuvremenu, Gotovinino skrivanje pet godina je blokiralo put Hrvatske u EU.

Nakon što je postalo jasno da Hrvatska neće započeti pregovore sa EU bez Gotovine u Haagu, uhapšen je 2005. godine na Kanarskim otocima.

A onda se dogodila neočekivana promjena: optuženi je od samog početka očigledno poštovao Haški tribunal.

Niti jednom nije iskazao nepoštovanje. Što više, radio je ono što bi razgnjevilo desničare u Hrvatskoj koji su mu željeli biti pokrovitelji.

Kada je Slobodan Milošević preminuo u haškom zatvoru 2006. godine, Gotovina je izrazio sućut njegovoj obitelji.

U januaru, kada je Hrvatska glasala na referendumu za EU, Gotovina je javno podržao opciju “da”.

Tada je već bio osuđeni ratni zločinac. Haški tribunal je u travnju 2011. osudio njega i Mladena Markača na 24 i 18 godina zatvora zbog učešća u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bio da protjera građane srpske nacionalnosti iz Krajine 1995. tijekom operacije “Oluja”.

Potom, 16. studenog, Gotovina se vratio kući kao slobodan čovjek.

Za svega nekoliko sati, sve je bilo spremno za spektakularno oživljavanje antieuropejskog raspoloženja u Hrvatskoj: desetine hiljada ljudi skupilo se na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu i skandiralo: “Čekamo na vašu zapovijed, generale!”

Ali zapovijed nije došla. Naprotiv. “Rat je za nama, okrenimo se budućnosti”, rekao je bivši zapovjednik.

“Zahvaljujem se hrvatskim institucijama”, dodao je. Masa je zviždala i negodovala.

Narednih dana, međutim, on je nastavio u istom tonu. U svom prvom intervjuu, datom srpskom tabloidu “Kurir”, pozvao je Srbe iz Hrvatske da se vrate. “To je njihova domovina, kao što je i moja”, kazao je.

Iznenađenje je bilo toliko da su mnogi u Hrvatskoj vjerovali da je intervju izmišljen, sve dok ga “Kurir” nije objavio u zvučnom formatu.

U svom rodnom selu Pakoštanima, dugogodišnjem bastionu desničarstva, Gotovina je govorio o slavnom pronalazaču Nikoli Tesli kao idealu, ponavljajući svoju poruku pomirenja.

“Ako je i od Ante, previše je”, žalio se novinarima Zvonimir Trusić, desničarski aktivist i ratni suborac zloglasnog Tomislava Merčepa.

“Narod se pita je li ovo naš Gotovina?”, zavapio je “Hrvatski list”, desničarski tjednik iz Zadra, u kojem je Gotovina bio ratni zapovjednik.

“Ja ne mogu pogriješiti jer sam iskren”, odgovorio je Gotovina, raspršivši nadu koju je u njega polagala hrvatska ekstremna desnica kao jutarnju rosu.

Pored njegove osobne i simbolične sudbine, važna pitanja o tome što se stvarno desilo u operaciji “Oluja” ostala su bez odgovora.

Dijalog o tome je potrebniji nego ikad, posebno zato što je oslobađanje Gotovine i Markača izazvalo suprotne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji.

Za početak, da bi se izgradilo međusobno povjerenje, potrebna je volja da se shvate uvjerenja druge strane.

Jeste, ratni zločini su počinjeni tijekom i poslije “Oluje” – ubijeno je najmanje 49, dokazao je Haški tribunal,  a najviše 600 civila, tvrdi hrvatski Helsinški odbor za ljudska prava. Nitko nije osuđen za te ratne zločine.

I jeste, najmanje 200.000 Srba je napustilo teritorij, od kojih se manje od polovice vratilo u posljednjih 17 godina.

I jeste, hrvatska Vlada i institucije sprječavale su njihov povratak.


Jeste, te prepreke njihovom povratku teško je ukloniti čak i danas.

Nije baš ugodno biti Srbin u Hrvatskoj – a moguće je poslužiti se i težim riječima.

Ali ako pitate Hrvate, rekli bi vam da nije fer spominjati samo tu stranu medalje.

Taj osjećaj da se “Oluja” ne bi mogla razumijeti a da se ne spomene što se dogodilo prije, može se navesti kao jedan od glavnih razloga za tako masivnu i glasnu proslavu kada su Gotovina i Markač pušteni na slobodu.

Glasno osjećanje u vezi s ratom u Hrvatskoj jeste da je on bio pravedan i opravdan.

Hrvati smatraju da su imali pravo da oslobode trećinu svoje zemlje kojoj nisu imali pristup četiri godine.

Ako se pod “osloboditi” misli “riješiti Srba”, stvari postaju, mora se priznati, malko kompliciranije.

Kada je predsjednik Franjo Tuđman reagirao na iseljenje Srba 1995. godine rekavši Srbima: “Zbogom”, Hrvati se tomu nisu usprotivili.

Da se Tuđman ponio, naprimjer, kao Vaclav Havel, “običan narod” bi to prihvatio na isti način.

Nažalost, nije. A znao je da mu se Hrvati neće suprotstaviti. Jer između 1991. i 1995. godine dogodilo se bezrazložno krvoproliće.

Prvo masovno protjerivanje nesrba u Hrvatskoj dogodilo se u listopadu 1991. godine – svi nesrbi iz mjestašca Ilok, na hrvatskoj strani Dunava, protjerani su u dugoj i sumornoj koloni.

Nitko još nije ubijen – tada još ne.

Ali predstojećih mjeseci, prema podacima hrvatske Vlade, oko pola milijuna nesrba uglavnom hrvatske nacionalnosti, protjerano je iz svojih domova u Hrvatskoj.

U tome je sudjelovala Jugoslovenska narodna armija (JNA). U obrazloženju haške presude Milanu Martiću, bivšem lideru samoproglašene Republike Srpske Krajine, kaže se da je napad na selo Kijevo 26. kolovoza 1991. godine, koji je predvodio Ratko Mladić, obilježio transformaciju JNA u otvoreno srpsku vojsku.

Što znači da je od kolovoza 1991. JNA povela rat u bivšoj Jugoslaviji kao srpska vojska, sa Mladićem kao vezivnim tkivom.

Gradovi su razoreni. Ljudi su izgubili živote i domove. Glavne prometnice su odsječene. Zemlja je paralizirana. Procjenjuje se da je na hrvatskoj strani poginulo oko 15.000 ljudi.

Očigledno je da Hrvatska ne bi opstala u takvoj situaciji.

Politički pregovori nisu donijeli rezultate. Međunarodna zajednica je predložila tzv. Plan Z-4, neku vrstu preteče Dejtonskog mirovnog sporazuma. Tuđman ga je formalno prihvatio, ali je Martić odbio i da ga pročita.

Pravo na obranu bila je svačija mantra.

To je ugrubo rečeno ono što Hrvati misle operaciji “Oluja”. Jeste, zločini su počinjeni, ali oni su bili gorki plodovi četiri godine provedene pod okupacijom, koju su imali pravo da okončaju, i jesu.

Na kraju je Haški tribunal osudio Martića i Milana Babića za ratne zločine – što je dovoljno da se shvati kakva je to “država” samoproglašena Republika Srpska Krajina bila.

I, na kraju: zločini na obje strane? Da. Susjedi, usprkos tomu? Da. Mir i dijalog? Nadamo se, da. Svađe i rat? Nadamo se, ne.

Jedini put naprijed je dijalog i što banalnije to zvučalo, to je neophodnije. A Ante Gotovina ga nije osujetio – dovoljno za početak.

Disqus

blog comments powered by Disqus

Pozadina

hrvatski-disidenti-se-plašili-kidnapovanja

Hrvatski disident Đureković plašio se otmice

Na suđenju Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću, bivšim čelnicima jugoslovenske tajne službe optuženim za ubistvo hrvatskog emigranta, rečeno je da je žrtva više puta rekla svojoj ljubavnici u Nemačkoj da živi u strahu.

"Zaustavljen" proces pomirenja u Hrvatskoj

Prošle godine nije bilo novih optužnica za ratne zločine protiv hrvatskih snaga, a rasprava o suočavanju sa prošlošću je "duboko polarizovala" društvo, upozorava nevladina organizacija iz Zagreba.

Dnevni bilten