Istraživanje 03 Apr 17

Antifašistički spomenici: „Neželjena baština” Hrvatske

U uslovima kada Hrvatska postaje sve konzervativnija, mnogi spomenici podignuti u vrijeme komunizma, u čast pobjede nad fašizmom, prepušteni su zubu vremena ili su uništeni.

Relja Dušek BIRN Zagreb
Spomenik Petrova gora. Foto: Relja Dušek.

Čvrste betonske strukture sa čeličnim pločama, spomenik Petrova gora bio je jedan od najznačajnijih monumentalnih spomenika podignutih u bivšoj Jugoslaviji.

Izgrađen je u središnjoj Hrvatskoj, blizu granice s Bosnom i Hercegovinom, u spomen ustanku naroda Korduna i Banije protiv tadašnjeg profašističkog marionetskog režima Nezavisne Države Hrvatske (NDH).

Ali ovaj spomenik, koji je izgrađen 1981. godine nakon 10 godina rada na njemu, nekada je bio ponos, a danas izgleda kao kostur u raspadanju. Čelične ploče koje nedostaju su kao otvorene rane kroz koje se vidi oronuli beton.

Ova građevina, djelo poznatog jugoslavenskog arhitekte Vojina Bakića, dijeli sudbinu mnogih drugih spomenika, podignutih u čast antifašističke borbe u Hrvatskoj, koja se vodila tijekom Drugog svjetskog rata.

Polovica ovih spomenika u Hrvatskoj, oko 3.000, bila je ili oštećena i uništena tijekom rata 1990-ih, ili nakon njega od strane vandala, ili su ih vlasti uklonile.

Spomenik pobjedi naroda Slavonije je još jedan poznati monumentalni spomenik Bakića, otkriven 1968. godine u selu Kamenska u sjeveroistočnoj Hrvatskoj. Njega je 1992. godine minirala i uništila hrvatska vojska.

Jedna od poznatijih fotografija iz bivše Jugoslavije iz Drugog svjetskog rata je fotografija mladog partizana, Stjepana Filipovića, na kojoj on uzdignute glave i s rukama u zraku čeka svoje vješanje, vičući: “Smrt fašizmu, sloboda narodu!”.

Njegov je spomenik u Opuzenu, kao i mnogi drugi, uništen 1991. godine.

Sudbina ovih spomenika je tema dokumentarnog filma “Neželjena baština“ hrvatske redateljke Irene Škorić. Svoju premijeru ovaj je film imao na prošlogodišnjem Sarajevskom filmskom festivalu, dok je u Hrvatskoj prvi put prikazan u ožujku u Zagrebu na Međunarodnom festivalu dokumentarnih filmova.

“Sve je počelo otprilike prije šest godina. Mislila sam da napravim film o uništenim remek-djelima naše umjetnosti kako bi bili sačuvani, unatoč barbara koji su pokušavali da ih izbrišu iz kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda“, kaže Škorić za BIRN.

“U isto vrijeme, poznati belgijski fotograf Jan Kampeners objavio je knjigu o spomenicima NOB-a u Jugoslaviji, i za mnoge diljem svijeta, ovi su spomenici bili senzacionalni. Na neki način, stranac nam je morao doći i istaći da su naši lijepi povijesni spomenici jedinstveni po svojoj modernosti i kreativnosti“, potencira ona.

Kaže kako smatra da uništavanje spomenika, koje ima velike razmjere, ima jasan politički cilj.

“Ovi spomenici sa svojom visokom umjetničkom vrijednošću bili su najbolja promocija antifašizma. Na koncu, upravo to je razlog zašto su uništeni“, zaključila je Škorić.

Problem s poviješću

Vidljiva oštećena na spomeniku Petrova Gora. Foto: Relja Dušek.

Hrvatski umjetnik Antonio Grgić autor je performansa „Sjene spomenika”, za čiju je realizaciju proučavao uništavanje spomenika diljem regije i diljem istočne Europe. Kaže da je Hrvatska jedinstvena po tome što je jedina država koja ima problema sa svojom antifašističkom povijesti.

Kako kaže, vjeruje da nijedna druga država nema toliko mnogo oštećenih ili uklonjenih spomenika koji su izgrađeni u čast antifašističke borbe.

“Djelomično je to učinjeno legalno. U Osijeku, u vrijeme kada je Branimir Glavaš bio ratni zapovjednik, Gradsko vijeće je odlučilo da sve spomenike iz NOB-a treba restaurirati“, kaže Grgić za BIRN.

“Naravno, to je bio samo izgovor kako bi ih uklonili. I to se dogodilo. Spomenici su eliminirani iz javnog prostora i nikada više nisu vraćeni”.

Grgić, međutim, smatra da su veći problem spomenici koji su nestali bez traga.

“Tko je dao nalog za uništenje tih spomenika? Razumijem da su bila kaotična vremena (početkom 1990-ih) i rat, ali najgore je prihvatiti sve to kao nešto normalno. To nije normalno“, kazao je on.

Iako je od završetka rata prošlo više od 20 godina, Hrvatska još uvijek ima problema kada je riječ o dobi komunizma.

Ovo vuče korijene još iz Drugog svjetskog rata i vremena postojanja NDH, koju neki ljudi, zanemarujući činjenicu da je NDH bila marionetska država nacističke Njemačke, i danas poštuju.

Oni smatraju da je Hrvatska tada bila samostalna i da Jugoslavija nije bila opcija koju su Hrvati slobodno izabrali. Vlada tvrdi da Hrvatska nije nasljednica NDH, ali ipak izjednjačava zločine koje su počinili svi totalitarni režimi – i fašistički i komunistički režim.

Kao rezultat ovog pristupa, čak i spomenici koji nisu bili uništeni ili uklonjeni, uglavnom su bili prepušteni propadanju, nisu bili održavani ili su bili meta vandala.

Povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević kaže da od 1990-ih godina u Hrvatskoj raste antikomunističko raspoloženje zbog čega se antifašistička borba manje poštuje. U isto vrijeme, bilo je pokušaja veličanja statusa NDH.

“U bivšim komunističkim zemljama, ikonoklastički bijes je bio usmjeren protiv apologeta spomenika ideologije (komunizma) i njenih protagonista, ali su spomenici netaknuti. U Hrvatskoj su oni uništeni“, rekla je Knežević za BIRN.

Ipak, smatra da Hrvatska država nije izravno sudjelovala u uništavanju.

“Spomenici su prepušteni različitim političkim skupinama desnice, antikomunista, nacionalista ili neoustaša, koji su ih uništili”, dodaje ona.

Poseban trenutak

Vješanje Stjepana Filipovića i njegov spomenik u Opuzenu prije nego je uništen. Foto: Wikimedia Commons/Putevima revolucije.

Grgić naglašava kako je ljut što su spomenici, kako kaže, “najsvjetlijeg trenutka u povijesti ove regije” - poraza fašizma - oštećeni ili uklonjeni.

“Ovi spomenici predstavljaju poseban trenutak u našoj povijesti, a neki ljudi pokušavaju to nasilno prepraviti. Još uvijek vjerujem da postoji ljubav i bratstvo i jedinstvo među ljudima“, ističe Grgić, aludirajući na komunistički slogan ‘bratstvo i jedinstvo’, skovan u Drugom svjetskom ratu.

“To nije bila laž i rušenje spomenika neće promijeniti tu stvar”, tvrdi on.

Sanja Horvatinčić iz Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, smatra da ovi spomenici prvenstveno imaju povijesnu važnosti, a neki od njih i veliku umjetničku vrijednost.

“Devedeset odsto spomenika nije posvećeno (jugoslavenskom predsjedniku Josipu Brozu) Titu ili komunizmu, već određenim ličnostima i događajima iz povijesti”, kaže Horvatinčić za BIRN.

„Oni ne samo da imaju lokalni značaj za neku određenu zajednicu, već i nacionalni i međunarodni značaj, posebno u kontekstu europskog konsenzusa o činjenici da se Drugi svjetski rat završio zahvaljujući antifašizmu”, dodaje ona.

Nažalost, kako potencira, hrvatske vlasti osjećaju, kako kaže, “određenu nelagodu” po pitanju spomenika – a tu je i percepcija nekih dužnosnika da režim NDH nije bio gori od komunističkog koji ga je naslijedio.

“Zaštita spomenika odražava konfuziju u zemlji i njegovu percepciju Drugog svjetskog rata, te izjednačavanje suprotnih strana u ratu”, zaključuje Horvatinčić.

Disqus

blog comments powered by Disqus