Rehabilitacija četničkog pokreta opasna za region

Za rehabilitaciju Draže Mihajlovića, koja je najavljena u Republici Srbiji, nema apsolutno nikakvih razloga.

Onaje izravno poricanje nepobitno utvrđenih povijesnih činjenica, a po potencijalnim učincima u regiji krajnje je opasan, pa i koban ustupak velikosrpskom nacionalizmu koji – s druge strane – pothranjuje pobornike ustaštva i one koji žele – u zločinu – izjednačiti antifašizam i fašizam, odnosno pobjednike iz Drugog svjetskog rata pretvoriti u pobijeđene, a pobijeđene u pobjednike.

Četnički pokret bio je doista zamišljen kao jezgra pokreta otpora nakon kapitulacija kraljevske Jugoslavije godine 1941.

No, on tu ulogu nikada nije preuzeo. Četnici su bili, da upotrijebim vrlo blagi izraz, krajnje obazrivi prema njemačkom okupatoru, tijesno su surađivali s talijanskim, a zajedno i s jednim i drugim borili su se protiv jedinog stvarnog pokreta otpora, onoga na čelu s Josipom Brozom Titom (na primjer u čuvenoj bitci na Neretvi).

Zbog toga im je Velika Britanija, doduše tek godine 1943., uskratila svaku podršku i počela pomagati Titove partizane.

Za sobom četnici su ostavljali trag zločina. Pri tome valja imati na umu da svi četnici nisu bili Srbi, niti su samo ne-Srbi bili njihove žrtve.

Isto tako ne smije se smetnuti s uma činjenica da je ne mali broj istaknutih četničkih pripadnika, kada su vidjeli da se pokret u kojemu su se željeli boriti za slobodu svoje zemlje pretvara u notorno kolaboracionistički pokret, prešli na stranu partizana, pri čemu ne govorim o onima koji su potkraj rata iskoristili ponudu da promijene stranu, uz obećanu amnestiju (kao što su, samo usput rečeno, učinili i brojni hrvatski domobrani).

Spomenut ću samo jednoga od njih, popa Vladu Zečevića.

S ustašama četnici se praktično nikada nisu sukobili, a na samome kraju rata – kada su bježali prema zapadu pred osloboditeljima – ustaški im je poglavnik, Ante Pavelić, dao slobodan prolaz kroz onaj dio Hrvatske što ga je još držao pod svojom kontrolom.

Toliko o neprijateljstvu između četnika i ustaša. Ne, oni nisu bili neprijatelji, bili su zapravo saveznici u zločinu kolaboracije i porobljavanja vlastite zemlje.

Zbog počinjenih zločina koji su na javnome suđenju nepobitno dokazani, kao i zbog suradnje s okupatorom koja je također nepobitno dokazana, i jedno i drugo kako dokumentima i fotografijama, tako i izjavama svjedoka, Draža Mihajlović je osuđen na smrt kao ratni zločinac i smaknut.

Bilo je to nekako u isto vrijeme kada je u Nuernbergu osuđena i smaknuta vrhuška nacističkog režima.

Rehabilitirati danas Dražu Mihajlovića, govoriti o njegovome „ubojstvu“ i o njemu kao o žrtvi komunizma, grubo je izrugivanje sa činjenicama.

Koliko god da bi se – površno gledajući - moglo reći kako je to unutrašnja stvar Srbije, to ipak nije tako. Taj potez imat će, ponavljam još jednom, opasne, a potencijalno i kobne posljedice u regiji koja jedva da je krenula putem normalizacije nakon ratova u kojima se raspala bivša Jugoslavija.

Svako rehabilitiranje četništva, jednako kao i svako relativiziranje i rehabilitiranje ustaštva može završiti samo u katastrofi.

Nakon svega što smo proživjeli, nakon ostvarenih uspjeha na putu polaganog ponovnog uspostavljanja međusobnog povjerenja i razumijevanja, nitko u regiji nema pravo krenuti tim putem.

Stoga se najodlučnije protivim rehabilitaciji četničkog vođe Draže Mihajlovića, svjestan bolne činjenice da mlade generacije u Srbiji o njemu ne znaju ono što bi trebale znati, jednako kao što ni dobar dio mladih u Hrvatskoj (još uvijek) ne zna sve što bi trebalo znati o ustaškom poglavniku Anti Paveliću i njegovoj kvazi-državi, NDH.

Smatram da bi o najavljenom potezu Republike Srbije jasan stav trebala zauzeti i Evropska unija.

Teško, naime, mogu zamisliti zemlje koje su spremne rehabilitirati notorne ratne zločince iz vremena Drugoga svjetskog rata kao uvjerljive kandidate za članstvo u ujedinjenoj Evropi sazdanoj na temeljima antifašizma.

Siguran sam da takvo moje mišljenje dijele i svi antifašisti u Republici Srbiji.

Stjepan Mesić bio je posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ te predsjednik Republike Hrvatske od 2000. do 2010.