Profil 13 Aug 12

Ratko Mladić: General od “Velušića” do Potočara

Kada je u maju 1992. godine Ratko Mladić rekao da srpska vojska “gađa Velušiće”, rat u BiH je dobio svoje prve, krvave obrise. Tri godine poslije, riječima ovog generala da je došlo vrijeme za “osvetu Turcima”, rat se još krvavije završio.

Merima Husejnović

Životni put Ratka Mladića počeo je 12. maja 1943. godine u selu Božinovci kod Kalinovika. Prve “vojne korake” napravio je s 15 godina, kada je počeo školovanje u Vojno-industrijskoj školi u Zemunu, a potom je završio Vojnu akademiju.


S 22 godine počinje svoju oficirsku karijeru u Skoplju, gdje je bio najmlađi u jedinici kojom je komandovao – automatičarskom vodu.


U proljeće 1991. godine, kada počinju oružani sukobi u Hrvatskoj, Mladić odlazi u Knin, gdje komanduje Devetim korpusom Jugoslovenske narodne armije (JNA). Uskoro je unaprijeđen u general-majora.


Za komandanta i generala srpskih snaga u Bosni i Hercegovini imenovan je 9. maja 1992. godine, a tri dana poslije za komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS).


U intervjuu za beogradski list NINu februaru 1994. godine Mladić govori kako je general postao “u ratu i muci”, dok drugi za njega ističu da “nije tipičan jugoslovenski general”, jer je uvijek bio u prvim borbenim redovima.


“Kada sam primio dužnost u Drugoj vojnoj oblasti, odmah sam sebi postavio zadatak da prikupim ljude i formiram komandu i Glavni štab. (...) Meni je odmah bilo jasno da će se tu odigrati veliki istorijski događaj”, kazao je Mladić tada za NIN.


Početak rata u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, označile su riječi Ratka Mladića, te snimci koji su obišli cijeli svijet. Nedugo nakon što je grad okupiran i suočen, pokazat će se, s najdužom opsadom u historiji (1.425 dana), uporedo s nestašicom hrane, vode, struje... počinje sistematično granatiranje i snajperisanje civila.


“Velušiće tuci, Velušiće i Pofaliće tuci, tamo nema srpskoga življa mnogo”, naredio je Mladić jednom od pukovnika VRS-a 28. maja 1992. godine, pogrešno izgovarajući ime sarajevskog naselja Velešići.


“A tuci ono oko one Dobrovoljačke, oko one Humske gore, i Đure Đakovića gore. Ali, idi na artiljerijsko osmatranje, da ne mogu da spavaju, da razvučemo pamet njihovu”, nabrajao je dalje poznate ulice u centru Sarajeva.


Te noći je zapaljen veliki dio zgrada u centru Sarajeva, a broj ranjenih koji su dovoženi u lokalne ambulante i bolnice prešao je stotinu u samo par sati.


Oni koji su ostali živjeti pod opsadom Mladićevih snaga, sjećaju se mjeseci straha, masakara u redovima za vodu i hljeb, pretrčavanja preko mostova koje su pokrivali snajperisti, granatiranja bolnica u kojima nije bilo struje i vode, paljenja muzeja, biblioteka...


“Možeš li da tučeš Baščaršiju? Po Baščaršiji plotun pali. Direktnim pogocima držite pod vatrom Predsjedništvo i Skupštinu. Tucite polako, u intervalima, dok ja ne naredim da se prekine”, odjekuju još uvijek Mladićeve riječi u glavama preživjelih.


Podaci govore da je na području Sarajeva za vrijeme opsade od ratnih dejstava stradalo preko 13.000 stanovnika, od čega više od pola tokom 1992. godine. Još uvijek nije utvrđen broj indirektnih žrtava rata u Sarajevu, onih koji su stradali od gladi, od bolesti, onih koji nisu mogli nastaviti dalje te su izvršili samoubistvo...


“Ja samo branim svoj narod”, često je isticao general Mladić tokom rata.


Vojska kojom je komandovao Ratko Mladić bila je pod vrhovnom komandom Radovana Karadžića, tadašnjeg predsjednika Republike Srpske, koji je “imao ovlast da imenuje, unapređuje i razrješava dužnosti vojne oficire”, smatra Haško tužilaštvo, koje ga je optužilo za genocid i mnogobrojne zločine u BiH.  

Obraćajući se Karadžiću, jedinoj osobi kojoj je bio podređen, Mladić je rekao kako VRS realizuje njegove riječi o osnivanju “radnih brigada”.

“Ja želim da naša država Republika Srpska i srpski narod procveta i da se vaše reči date na zadnjoj skupštini ugrade i prenesu preko ovih medija do poslednjeg našeg čoveka. Da se svrstamo jedan uz drugog, da pobedimo ovo zlo vreme i pređemo preko bura i da ostvarimo naš san. Da budemo svi Srbi u jednoj državi”, govorio je Mladić.

Iako je tvrdio da “samo brani svoj narod”, Mladić je nerijetko naglašavao kako su ofanzive “glavni način njegovog ratovanja”.

“Dominantni oblik oružanog sukoba za mene je napad. Moj karakter je ofanzivan, a to je prihvatljivo za vrhovnu komandu Republike Srpske. Moj cilj je prost: zaštita srpske teritorije i naroda koji na njoj živi vekovima”, poručio je general Mladić.

U julu 1995. godine, samo nekoliko mjeseci prije završetka rata u BiH, Mladić s vojskom odlazi u istočnu Bosnu, u grad koji su Ujedinjene nacije (UN) dvije godine prije toga proglasile zaštićenom zonom. Mladić dolazi u Srebrenicu. U grad ulazi okružen vojnicima, naoružan, i sa osmijehom čestita vojnicima koji ga dočekuju na ulicama pustog grada.

Uz njih su i kamere koje budno prate svaki generalov korak. Televizija Republike Srpske, a potom i Srbije, jedine su koje su imale snimke iz Srebrenice u tom trenutku. Izvijestile su o “oslobođenju” grada iz kojeg je na desetine hiljada ljudi bježalo.

“Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad i, napokon, došao je trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru”, rekao je Mladić ulazeći u grad, a potom naredio svojim vojnicima – “pravac Potočari, Bratunac... nemojte se zaustavljati”.

U Potočarima su bili civili koji su čekali spas.

Ono što je uslijedilo, ostat će zabilježeno u optužnicama i presudama međunarodnih i domaćih sudova kao genocid, ubistvo više od 8.000 civila.

Nekoliko hiljada žena i djece pobjeglo je iz Srebrenice u bazu UN-a u Potočarima, dok se grupa od preko 10.000 muškaraca uputila kroz šumu prema Tuzli.

U noći između 11. i 12. jula 1995. godine, Mladić je održao tri sastanka u hotelu “Fontana” u Bratuncu, na kojima se odlučivalo o sudbini nesretnog srebreničkog stanovništva.
 
“Možete opstati ili nestati. Za vaš opstanak tražim da svi vaši muškarci koji su pod oružjem – makar i da su zločine pravili, a i jesu mnogi, protiv našeg naroda – predaju oružje VRS-u”, rekao je Mladić predstavnicima srebreničkih izbjeglica koji su, zajedno s predstavnicima Holandskog bataljona, prisustvovali jednom od sastanaka.

Dana 12. jula, Mladić je u pratnji televizijske ekipe došao u Potočare. Kamere ga snimaju kako djeci, koja su već odavno zaboravila i kako izgleda svjež hljeb, dijeli toblerone čokolade, a njihove roditelje uvjerava da se ne boje jer im “neće niko ništa uraditi”.

“Svi koji žele da ostanu, mogu da ostanu. Svi koji žele da napuste ovu teritoriju, također mogu. Pripremili smo za vas dovoljno i autobusa i kamiona...”, rekao im je general.

Isto je ponovio i na livadi u mjestu Sandići, u hangaru u Bratuncu i na stadionu u Novoj Kasabi, gdje su, okruženi naoružanim vojnicima, okupljeni zarobljeni muškarci i dječaci.

“U tim danima vojnici su nasumice izdvajali zarobljene Bošnjake i po kratkom postupku ih pogubljavali”, navodi se u optužnici Haškog tužilaštva protiv generala Mladića.

Tog ljeta 1995. godine, krajem augusta, počinje žestoka intervencija međunarodne zajednice, u vidu zračnih napada NATO-a na srpske položaje oko Sarajeva, te potom i širom BiH. Bombardovanje, koje je imalo cilj da primora predstavnike srpskih vlasti da se odazovu mirovnom procesu, trajalo je više od 10 dana.

“Ove bombe koje su pale na našu decu samo su demistifikovale Zapad i otvorile oči onim Srbima koji su do sada mislili zadnjicom, a ne glavom. A meni je od prvog dana bilo jasno ko je uzročnik, ko je pamet i ko rukovodi ratom. Rat ne može da prestane zbog toga što bogovi rata nisu ovde među nama, i zato što su u centrima moći na Zapadu. Zato će on trajati sve dotle dok njihova deca ne počnu dolaziti u sanducima”, kazao je Mladić.

Rat u BiH okončan je potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma 14. decembra 1995. godine. Nedugo nakon toga, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) raspisuje za Mladićem potjernicu na temelju dviju optužnica koje su podignute još sredinom 1995. godine.

“Oni bi hteli da naše generale vezuju i vode u Haag, a njihovi ovde da se šetaju i dele deci plakate i propagandni materijal. (...) Meni može suditi moj narod”, kazao je Mladić.

Međunarodna poternica izdata je za Mladićem u julu 1996. godine. Posle više godina provedenih u bekstvu, Mladić je uhapšen u Srbiji 26. maja 2011. godine i izručen Haagu pet dana kasnije.

Početak suđenja Mladiću za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid pred Haškim tribunalom zakazan je za 16. maj 2012. godine.

This article is Premium Content. In order to gain access to it, please login to your account below if you are already a Premium Subscriber, or subscribe to one of our Premium Content packages.

Buy Premium Subscription

Our Premium Service gives you full access to all content published on BalkanInsight.com, including analyses, investigations, comments, interviews and more. Choose your subscription today and get unparalleled in-depth coverage of the Western Balkans.

Buy Premium Subscription

If you have trouble logging in or any other questions regarding you account, please contact us

Talk about it!

blog comments powered by Disqus

Background

Srebrenica: Genocide Reconstructed

In July 1995 Srebrenica was shelled and occupied by the Army of Republic of Srpska,VRS, despite being declared a protected area by the United Nations. More than 7,000 people were killed, the victims of genocide.

Ratko Mladic: The Force Behind the Srebrenica Killings

The Bosnian Serb commander’s role in the genocide committed in Srebrenica is described in detail in many indictments and verdicts pronounced before local and international judicial institutions.

The Indictment Against Ratko Mladic

Indictments in 1995 and 2000, further amended in 2002 and 2010, charge the former commander of the Republika Srpska Army with genocide and other crimes.

Ratko Mladic: From Promising Officer to Bloodstained Warlord

When Mladic ordered his army to bomb the people of Sarajevo until they ‘go insane’, he revealed the murderous intentions that would culminate in the Srebrenica massacre.

Subscribe to Our Newsletter