Istraživanje 14 Aug 12

Opasni život Štefice Galić, “Oskara Schindlera” iz Ljubuškog

Iako su prošla gotovo dva desetljeća od završetka rata u BiH, u gradiću Ljubuškom još uvijek je pametnije šutjeti o ratnim nepravdama, kao što je pokazalo nedavno premlaćivanje novinarke Štefice Galić.

Boris Pavelić
Ljubuški
Gradić Ljubuški | Foto: Boris Pavelić

Galić, glavna urednica web portala tačno.net iz Ljubuškog, pretučena je polovicom srpnja, te od tada trpi pritisak javnosti i izolaciju samo zato što nedavno snimljen dokumentarni film govori o hrabrom spašavanju Bošnjaka tijekom rata koje su izveli njezin suprug i ona.

Ovih dana u Ljubuškom, jednom od desetak gradića sa većinskim stanovništvom hrvatske nacionalnosti smještenih u krševitim planinama Hercegovine, zataškava se ono što se dogodilo Štefici Galić.

Tijekom posjete “Balkan Insighta” Ljubuškom, bilo je teško pronaći nekoga tko bi otvoreno razgovarao s novinarima. Čak su i vrata gradske vijećnice bila zatvorena – gradonačelnik je bio na odmoru.

Možda će Šteficu Galić jednog dana zvati “Oskarom Schindlerom iz Ljubuškog”, ali njoj je sada potrebna zaštita i medicinska pomoć.

Za vrijeme njezine redovne poslijepodnevne šetnje, 18. srpnja divljački ju je pretukla i ozlijedila aktivistkinja udruge ratnih veterana iz Ljubuškog Vera Dedić, koja nije prestajala vrijeđati i psovati Štefici tijekom cijelog napada.

 Dedić i lokalne udruge ratnih veterana nisu bili zadovoljni prikazivanjem dokumentarnog filma “Neđo od Ljubuškog” u tom gradu nekoliko dana ranije.

Dokumentarni film, koji traje svega 50 minuta, govori o Štefici i njezinom suprugu Nedjeljku Galiću, bosanskim Hrvatima iz Ljubuškog, koji su spasili i zaštitili svoje sugrađane bošnjačke nacionalnosti kada su ih Hrvati protjerivali tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1993. godine.

Film je snimila sarajevska nevladina organizacija Gariwo, bosanski ogranak globalne NVO “Vrtovi pravednika među narodima” (Garden of the righteous of the world).

Gariwo predvodi borac za ljudska prava Svetlana Broz, unuka Josipa Broza Tita, osnivača i doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).

U filmu “Neđo od Ljubuškog” mogu se vidjeti svjedočanstva prijatelja Galićevih, njihovih sugrađana i ljudi koje su spasili, da bi se ispričala fascinantna priča o ljudskoj hrabrosti, dostojanstvu i spremnosti suprotstavljanju ratnim zločinima te pomoganju žrtvama druge nacionalnosti.

Neđo od Ljubuškog

“Ljudi, to je ludost, to je zločin, to ne smijete raditi!”, uzviknuo je Nedjeljko Galić 15. kolovoza 1993. godine ispred policijske stanice u Ljubuškom, gdje je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) okupljalo Bošnjake i deportiralo ih u logore HVO-a Heliodrom, Dretelj i Gabela.

Godinama kasnije, šestorici najviših političkih i vojnih figura iz tzv. Herceg-Bosne, hrvatske mini-države uspostavljene u okviru BiH tijekom rata, sudilo se zbog tih deportacija pred Haškim tribunalom.

Presuda na tom suđenju, jednom od najdužih u povijesti Tribunala, očekuje se na proljeće.

Vlasti Herceg-Bosne 1993. godine nisu smatrale deportaciju populacije bošnjačke nacionalnosti ratnim zločinom, već legitimnom metodom stvaranja etnički čiste “hrvatske države” u Bosni.

Nedjeljko i Štefica Galić su u startu prepoznali kriminalnost tih deportacija i, za razliku od mnogih drugih, činili što su mogli da ih spriječe.

U svom malom fotografskom studiju u Ljubuškom – Nedjeljko je prije rata bio fotograf amater i foto-reporter – Štefica i Nedjeljko su krivotvorili pozivna pisma zatočenih Bošnjaka da bi mogli biti pušteni iz logora.

Vlasti bi puštale zarobljenike ako dokažu putem pozivnog pisma da poznaju nekoga van BiH kod koga mogu otići. Prema svjedočanstvima u dokumentarcu Gariwe, porodica Galić je na ovaj način iz logora spasila oko tisuću stanovnika bošnjačke nacionalnosti iz Ljubuškog.

Gotovo svi Bošnjaci iz Ljubuškog, njih oko 1.500, deportirani su 15. kolovoza 1993. godine, što znači da je porodica Galić uspjela omogućiti oslobađanje dvije trećine svojih bošnjačkih sugrađana.

Za Nedjeljka, Šteficu i njihovo troje djece, međutim, to je bio samo prvi od mnogih sudbonosnih događaja.

Zgađeni nasiljem tijekom rata nad njihovim sugrađanima s kojima su godinama živjeli u miru i prijateljstvu, napustili su Ljubuški krajem 1993. i preselili se u Prag, glavni grad Češke Republike.

Odbili su biti zavedeni kao izbjeglice, što bi im omogućilo određenu financijsku sigurnost, tvrdeći ponosno da ih nitko nije protjerao te da su otišli svojom voljom.

Vratili su se godinu dana kasnije zato što je Nedjeljku nedostajao njegov grad.

Od tada su živjeli u teškom financijskom položaju, obilježeni u Ljubuškom kao “komunjare” i “jugonostalgičari”.

Osam godina kasnije, 2001. godine, Nedjeljko se razbolio od teške bolesti i umro. Štefica je ostala u Ljubuškom i postala novinarka, urednica nezavisnog portala za vijesti tačno.net.

Tačno.net nastavlja tradiciju suprotstavljanja šovinizmu i nacionalizmu u Bosni i Hercegovini.

Sve dok film “Neđo od Ljubuškog” nije snimljen i prikazan u Ljubuškom u srpnju, nije joj izravno prijećeno, ali se morala stalno nositi s pritajenim neprijateljstvom s kojim se suočava svatko tko se suprotstavi šovinizmu u BiH, odnosno u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

Kada je “Neđo od Ljubuškog” iznio prljavi veš Ljubuškog u javnost, Štefica je postala meta prijetnji nasiljem.

Prikazivanje filma, koje je organizirano u gradskoj vijećnici u Ljubuškom, morale su osigurati jake policijske snage, a nakon što je film prikazan, na ulicama su protestirale udruge ratnih veterana.

Nekoliko dana kasnije, Štefica je pretučena.

“Drugdje je bilo mnogo gore...”

Protesti i nasilje karakteristični su za negiranje ratnih zločina, koje je i dalje na snazi u Ljubuškom 19 godina poslije zločina.

“Zašto Titova unuka Svetlana Broz nije snimila film o svom djedu, koji je ovaj kraj zavio u crno?”, izjavljuje jedan od mještana Ljubuškog za “Balkan Insight”, razgnjevljen prikazivanjem “Neđe od Ljubuškog” u ovom gradu.

“O tome ne mogu govoriti jer sam tada bila premlada i progone Bošnjaka nisam doživjela, ali znam da žive deset puta bolje u zapadnim zemljama nego mi ovdje”, odgovara Ružica Puljić, upitana o deportacijama.

Nekoliko drugih mještana Ljubuškog koji su tražili da ostanu anonimni izjavili su za “Balkan Insight” da nije fer izdvojiti Ljubuški zbog deportacije Bošnjaka iz grada, kada je “drugdje bilo mnogo gore”.

 “Mogu biti sretni da u Ljubuškom nitko nije ubijen”, kažu oni.

Zarazna atmosfera negacije kulminirala je napadom na Šteficu Galić poslije prikazivanja dokumentarca.

Ona se prestala pojavljivati u javnosti u pokušaju da smiri situaciju i zabrinuta za svoju djecu, koja su doživjela ozbiljan psihološki šok kada im je majka napadnuta, navode za “Balkan Insight” obiteljski prijatelji.

Međutim, u saopćenju objavljenom na tačno.netu, Galić je ponovila da  je “Neđo od Ljubuškog” istinit od prve do posljednje riječi, te da ona od te istine ni koraka ne odstupa.

Amer Bahtijar, urednik tačno.neta | Foto: Boris Pavelic

Obitelj Galić je zatražila policijsku zaštitu, ali je policija nije organizirala, tvrde Šteficine kolege.

Amer Bahtijar, Šteficin kolega i urednik u tačno.net, kaže za “Balkan Insight” da policija iz Ljubuškog opstruira istragu napada.

On tvrdi da je svojim očima vidio da je jedan policajac u Ljubuškom otvoreno uvrijedio Galić u razgovoru sa svojim kolegama.

Predstavnici Sjedinjenih Američkih Država (SAD), Europske unije (EU) i OEBS-a u BiH osudili su napad, ali čini se da to nema utjecaja niti na policijsku istragu niti na atmosferu u gradu.

Štefica Galić i dalje živi pod stalnim pritiskom u Ljubuškom, ali je odlučna ne dozvoliti da je otjeraju iz vlastitog grada, usprkos brojnim pozivima ljudi koje su njezin muž i ona spasili, a koji danas žive u inozemstvu.

Fahro Konjhodžić, jedan od deportiranih Bošnjaka | Foto: Boris Pavelić

“Bojim se za nju. Ne znam od čega će živjeti, ne znam kako će djecu poštedjeti novih šokova, kaže dobri prijatelj obitelji Galić, Fahro Konjhodžić, novinar u Ljubuškom prije rata.

Konjhodžić je bio među deportiranim Bošnjacima, a danas živi u Oslu (Norveška) i radi kao urednik “Bosnian posta”, mjesečnog magazina za bosanske izbjeglice koje žive u skandinavskim zemljama.

Konjhodžić vjeruje da je Štefici Galić potrebna fizička zaštita te podrška javne i političke elite u BiH i Hrvatskoj, ali ne vjeruje da će je dobiti.

Čini se da će “Schindler iz Ljubuškog” morati pričekati još malo – možda zauvijek – da njezin grad i njezina država priznaju hrabrost, humanost i dostojanstvo njezine obitelji.

Boris Pavelić je novinar hrvatskog dnevnika Novi List.


Talk about it!

blog comments powered by Disqus

Latest Headlines

News 18 Jan 18

Witness Recognized Medicus Suspect at Pristina Airport

News 17 Jan 18

Macedonia President Vetoes Language Law

News 17 Jan 18

Kosovo Police Tracks Car Origin in Ivanovic Murder

comment 17 Jan 18

Ivanovic Death is Failure for All of Kosovo

News 17 Jan 18

Croatia Court Acquits Priest Who Defended NDH

News 17 Jan 18

Threats to Slain Kosovo Serb Leader Were Ignored

Background

serb-minority-rights-scripted-out-in-croatia-09-02-2015

Serb Minority Rights Scripted Out in Croatia

The muted response to the Croatian town of Vukovar’s decision to scrap controversial bilingual signs in Latin and Serb Cyrillic script suggests the EU has lost focus on minority rights, analysts claimed.

Croatian Dissident Feared Kidnap by Yugoslav Spies

The trial of Zdravko Mustac and Josip Perkovic, former Yugoslav spy chiefs accused of killing a Croatian émigré, heard that the victim repeatedly told his German lover that he was living in fear.

Subscribe to Our Newsletter