Nove države, novi stavovi o Titu

Josip Broz Tito, predsednik SFRJ I Foto: Wikicommons

“Josip Broz Tito. Političar. On je bio predsjednik Jugoslavije. Bio je švaler. Imao je puno žena. U njegovo vrijeme svi su dobro živjeli. Bilo je dosta novca.”

Ovako je učenik srednje škole iz Bosne i Hercegovine nedavno opisao fotografiju Josipa Broza Tita. Opis ilustrira, pomalo groteskno, kako se Tito doživljava u obrazovnom sustavu zemalja nasljednica bivše Jugoslavije.

Opis Tita jednog drugog srednjoškolca naveden je u izdanju sarajevskog lista za školsku praksu “Školegijum” iz 2011. godine: “Ja mislim da je ovo Josip Broz Tito. On je bio na čelu vlasti bivše Jugoslavije. Po zanimanju je bio mašinbravar”, napisao je učenik kada je od njega zatraženo da opiše čovjeka s fotografije.

“Ovako iskrivljeni opisi Josipa Broza Tita rezultat su ‘detitoizacije’, procesa koji je bio “jedno od glavnih obilježja promjena koje su se zbivale u nastavi povijesti tijekom i nakon promjene sustava, odnosno nakon raspada Jugoslavije”, kaže zagrebačka povjesničarka Magdalena Najbar-Agičić u svojoj knjizi “O Titu kao mitu”.

 “Učinak koji je takva promjena imala na kolektivnu svijest nije još dovoljno dobro istražen”, ističe Najbar-Agičić.

Zajedno sa “detitoizacijom”, koja je utjecala na predavanja o Titu u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije, uslijedila je i “nacionalizacija“ Titovog naslijeđa.

Maršal Tito u Drugom svjetskom ratu I Foto: Wikicommons

Dvadeset dvije godine poslije njegove smrti, kult komunističke ličnosti osnivača i doživotnog predsjednika socijalističke Jugoslavije zamijenila su ograničena, nacionalistička tumačenja Broza kao ličnosti i njegove povijesne uloge na školskim satovima povijesti.

Prije devedesetih, povijesna slika Josipa Broza Tita u jugoslovenskom društvu u cjelini bila je u skladu sa komunističkom idejom o njenim liderima kao savršenim i neospornim herojima.

Najbar-Agičić navodi da je kult ličnosti Tita bio “osnovni kohezivni faktor korišten u cilju stvaranja osjećaja zajedništva građana Jugoslavije.”

“Tito je bio, ne samo neosporavani autoritet na svim područjima, već i simbol zajedničke povijesti iz vremena narodnooslobodilačke borbe”, piše Najbar-Agičić.

Poslije 1990. godine, tumačenje se ubrzano i radikalno promijenilo u Hrvatskoj.

Ovaj je proces, međutim, u izvjesnoj mjeri sličan u svim državama nastalim od bivših republika socijalističke Jugoslavije.

Srpska povjesničarka Dubravka Stojanović je u nekoliko svojih radova analizirala kako se tumačenje Tita mijenjalo u Srbiji i identificirala dvije glavne faze promjene poslije 1990. godine.

Kraljica Elizabeta i Tito I Foto: Wikicommons

“Do 2000., Drugi svjetski rat bio je predstavljen kroz specifičnu ideološku konfuziju koja je i inače obeležila vreme vladavine Slobodana Miloševića”, piše Stojanović u svojoj knjizi “Kultura sjećanja 1941.”

“U tumačenje partizanskog i četničkog pokreta unet je specifičan i ambivalentan ideološki amalgam komunističke i nacionalističke ideologije, tako da je ranije nesporna slika Josipa Broza Tita i njegovog partizanskog pokreta bila mehanički spojena sa idealizovanom slikom Draže Mihailovića i njegovih četnika”, objašnjava Stojanović.

Poslije 2000. godine, proces se nastavio u pravcu današnjeg idealiziranja Mihailovićevih četnika i minimiziranja uloge Tita i partizana.

“U udžbenike u Srbiji uneta je nova verzija svih događaja iz Drugog svetskog rata, koju možemo nazvati revizija revizije”, piše Stojanović.

Prema njenim riječima, uloge glavnih aktera iz komunističkih vremena u ratu su zamijenjene tako da su “četnici postali ‘good guys’, a partizani ‘bad guys’”.

“Radi se o veoma opasnom zahvatu koji dodatno destabilizuje vrednosno poremećeno srpsko društvo”, tvrdi Stojanović.

Slična, iako ne toliko radikalna transformacija, dogodila se i u Hrvatskoj.

Tito i Eleanor Roosevelt na Brionima I Foto: Wikicommons

Hrvatska povjesničarka Snježana Koren objašnjava za “Balkan Insight”: “Prikaz Tita se mijenja već u prvim udžbenicima objavljenima nakon 1990. godine.”

“Podaci o njemu postaju  šturi. Iako mu se i dalje priznavala uloga u ratu i otpor Staljinu, ipak pretežu negativne karakteristike koje imaju uporište u poslijeratnoj povijesti. Tito se počeo prikazivati kao diktator, a isticala se njegova odgovornost za masovne poslijeratne zločine, politički motivirana ubojstva i likvidacija nekih suboraca”, navodi Koren.

Međutim, povjesničarka iz Zagreba ističe i da “najkarakterističnije” za te hrvatske udžbenike “jest da se Titu nije toliko zamjeralo to što je komunist, nego mu se prvenstveno zamjeralo to  što nije dovoljno Hrvat.”

“Prikazivalo ga se kao protivnika hrvatske državnosti”, kaže Koren.

Za razliku od Srbije, u hrvatskim udžbenicima “njegovi su prikazi ipak nešto pozitivniji nego u 1990-ima.”

Njegova uloga u otporu Staljinovom diktatu ocijenjena je pozitivno, ali se uvijek ističe njegova navodna odgovornost za smrt ratnog druga Andrije Hebranga i mučenja na Golom otoku, zatvoru nalik Lubjanki.

Dva udžbenika trenutno u upotrebi u Hrvatskoj tumače Titovu smrt kao “početak raspada Jugoslavije”, primjećuje Koren.

Danas u Bosni i Hercegovini postoje tri “službene” povijesti, i stoga tri “službene” interpretacije Tita: srpska, hrvatska i bošnjačka.

Srpsku verziju diktiraju institucije Republike Srpske (RS), a sprovodi je Ministarstvo obrazovanja, u čijoj je nadležnosti tiskanje povijesnih udžbenika.

Tito i Nixon I Foto: Wikicommons

Željko Vujadinović, povijesničar iz Banje Luke, objašnjava za “Balkan Insight” da su u udžbenicima u RS-u “o samom Josipu Brozu dati osnovni podaci, uz napomenu da su mnogi detalji iz njegove biografije još nepoznati.”

Period Drugog svjetskog rata objašnjen je detaljnije, sa naglaskom na ulogu Titove komunističke partije u predvođenju partizanskog pokreta.

“Naznačen je spontani otpor srpskog naroda kao odgovor na zločine Nezavisne Države Hrvatske (NDH)”, kaže Vujadinović.

Druge dvije “službene” interpretacije Tita postoje jedna kraj druge u Federaciji BiH.

Usprkos činjenici da je predavanje povijesti u teoriji odgovornost ministarstava obrazovanja za svaki od deset kantona u Federaciji, u praksi postoje “nacionalni“ pristupi: bošnjački i hrvatski.

Bošnjačku verziju je u izdanju “Školegijuma” iz 2011. godine analizirao Enes Kurtović, na primjeru udžbenika za osmi razred osnovne škole,  “Povijest 8”, u izdanju sarajevskog izdavača “Bosanska knjiga”.

Tita se uvodi na povijesnu scenu u lekciji “Narodnooslobodilački pokret u BiH”, ali “nema posebnog teksta o njemu kao istorijskoj ličnosti, kao što ima o Elvisu Presleyu.”

Kurtović ironično zaključuje kako su “autori pribjegli provjerenom metodu prećutkivanja ‘problematičnih’ sadržaja.”

Kao i u Hrvatskoj, sarajevski udžbenik smatra Titovu smrt početkom raspada Jugoslavije, uz stav da se “u srpskim političkim i intelektualnim krugovima otvoreno traži ukidanje Ustava iz 1974. godine.”

Povijesni udžbenici za Hrvate u Bosni, kao što je Kurtović pokazao u svom članku, u mnogo čemu su slični onima u Hrvatskoj.

“Povijest 8”, udžbenik za đake osmog razreda u hrvatskim osnovnim školama u BiH, koji se tiska u Mostaru, preuzima citate iz Hrvatske enciklopedije o tome kako je Tito zaslužan za vraćanje Istre, Rijeke i otoka Hrvatskoj.

Ipak, Tito je “odgovoran za odmazdu i represiju pri kraju rata, te da je vladao Jugoslavijom 35 godina, pokušavajući pomiriti ravnopravnost među njenim nacijama i komunističku vladavinu.”

“Iako je suvereno vladao više od tri desetljeća, državu je ostavio u potpuno nesređenim odnosima”, stoji u udžbeniku iz Mostara.

U crnogorskim udžbenicima, cjelokupna slika o Titu je pozitivna, kaže za “Balkan Insight” Radovan Popović iz Zavoda za školstvo Crne Gore.

“Po onome što je metodologija pokazala, on je pozitivan lik”, tvrdi Popović. “Titov lik je u odnosu na ranije redukovan, bez komentara i idolopoklonstva, on je opisan egzaktno kao čovjek koji je obilježio jednu epohu na njemu svojstven način.”

U Makedoniji, “preovladavajući značaj” pripisan Titovoj ulozi u bivšoj Jugoslaviji, zamijenjen je poslije 1991. godine “svjetskom i poviješću Balkana umjesto isključivo jugoslovenske povijesti”, tvrdi profesor povijesti Igor Jurukov u svojoj analizi “Povijesno učenje u Republici Makedoniji” objavljenoj na internetu.

“Predavanja povijesti pretrpjela su velike promjene u posljednjih 15 godina, uzevši nove tendencije, ali i usredsredivši se na potrebe građana Makedonije, događaje i dobro poznate povijesne ličnosti koje mogu da se dožive kao ‘vezivna tkiva’ od kojih je potekla nova vizija zajedničke makedonske povijesti”, kaže Jurukov.

Bilo je pokušaja i da se povijest Balkana predaje na drugačiji, nenacionalistički način.

Centar za demokratiju u jugoistočnoj Evropi (CDRSEE) 1999. godine pokrenuo je “Zajednički povijesni projekt jugoistočne Europe”, u sklopu kojeg su istaknuti povjesničari iz regiona napisali četiri povijesna udžbenika na engleskom, a zatim ih preveli na sedam regionalnih jezika.

Udžbenici su se najviše bavili Otomanskim carstvom, rođenjem nacionalnih država, Balkanskim ratovima i Drugim svjetskim ratom.

Urednica srpskog izdanja Dubravka Stojanović objašnjava da  je “projekat otišao mnogo dalje od francusko-nemačkog zajedničkog udžbenika koji se bavi nespornim periodom zajedničke prošlosti posle 1945. godine, kad su se svi konfliktu okončali.”

“Reč je o avangardnom projektu koji, jasno je, u jednoj učmaloj sredini može izazvati samo dramatične reakcije, jer udara u temelje te samozaljubljenosti i samoizolovanosti”, kaže Stojanović.

Udžbenik CDRSEE-a, uz osnovne činjenice o Titu, nudi brojne opise Tita ljudi koji su ga poznavali i radili s njim, kao što su Fitzroy Maclean, britanski oficir za vezu s Titovim partizanima u Drugom svjetskom ratu.

Zajednički regionalni udžbenici dobili su veliki publicitet kada su objavljeni, ali nisu uzeli maha u svakodnevnom učenju povijesti u balkanskim zemljama.

Tako nacionalni naglasak na tumačenju Tita ostaje glavni metodološki pristup. Imajući to u vidu, mišljenje Dubravke Stojanović o srpskom povijesnom iskustvu može poslužiti kao lekcija i drugim postjugoslavenskim državama.

“Istorijska nauka i nastava istorije češće su imali funkciju neke vrste predvojničke obuke nego discipline kritičkog mišljenja. One su često upotrebljavane da bi se istorija koja se dogodila prilagodila potrebama one koja je bila u toku, da bi se prošlost promenila, da bi se opravdala sadašnjost ili da bi se sadašnji motivi stavili u prikladan, mada ne i realan, istorijski kontekst.”

Čini se da je ova vrsta učenja povijesti, koja obuhvaća i učenje o Josipu Brozu Titu i te kako živa i zdrava na Balkanu.

Boris Pavelić je novinar hrvatskog dnevnika Novi List.