Intervju 10 Aug 15

Naš heroj, vaš ubica: Priča o Sarajevu

Javno negiranje zločina nad Srbima počinjenih od strane Armije BiH u opkoljenom Sarajevu pokazuje kako je teško pomiriti različite interpretacije ratne prošlosti, kaže za BIRN istoričar Nicolas Moll.

Denis Džidić BIRN Sarajevo
Mušan Topalović. Foto: YouTube

Priča o Mušanu Topaloviću Caci, kriminalcu koji je za vrijeme opsade Sarajeva postao brigadni komandir u Armiji BiH i kasnije slavljen kao heroj uprkos navodnim ratnim zločinima nad Srbima, tema je nove studije Nicolasa Molla pod nazivom "Sarajevska najpoznatija javna tajna".

Vjeruje se da je Topalovićeva 10. brdska brigada ubila više od 20 civila, uglavnom Srba, a njihova tijela zatim bacila u jamu na području Kazana u Sarajevu.

Njega je ubila policija, pošto ga je uhapsila u oružanom obračunu sa kriminalnim bandama u oktobru 1993. godine. Sahranjen je na tajnom mjestu da bi kasnije bio ekshumiran i ukopan kao heroj.

Moll, državljanin Francuske i Njemačke, koji od 2007. godine živi u Sarajevu, analizirao je stavove javnosti prema Kazanima i drugim zločinima protiv Srba u glavnom gradu BiH za vrijeme rata, kao i ulogu političara i medija u debati o tome da li je Topalović bio heroj ili ubica.

BIRN: Da li mislite da su mišljenja ljudi o Caci i njegovim zločinima dobar primjer stava "naši i njihovi", koji danas postoji prema žrtvama u Bosni i Hercegovini?

Nicolas Moll: Mnogi u Sarajevu ne žele ili im je teško da javno priznaju da je bilo zločina Armije BiH nad srpskim civilima ili to priznaju, ali odmah nastavljaju sa "ali...". Na primjer: "ali Srbi su počinili mnogo više zločina", "ali Caco je branio naš grad" ili "ali nije ubijao samo Srbe", itd. Ovo odbijanje da se priznaju "naši" zločini ili želja da se umanje oslikava opštu tendenciju koju možemo naći širom Bosne i Hercegovine.

Istovremeno, postojao je stalan napor i to od 1997. godine, od strane različitih aktera u Sarajevu, da se kritikuje ovaj stav i da se priznaju ovi zločini, i u svom kontinuitetu i snazi ovi napori su zaista izuzetni, takođe u poređenju sa drugim gradovima u Bosni i Hercegovini. Jedan korak u tom procesu jeste i to što je u januaru 2013. godine općina Sarajevo potpisala sporazum o izgradnji spomenika u Kazanima. To je prvi put u Bosni i Hercegovini, ali i u širem regionu, nakon ratova devedesetih da je grad zvanično pokazao volju da izgradi spomenik posvećen zločinima sopstvenih vojnih snaga.

Nažalost, već dvije godine ništa nije urađeno na sprovođenju tog dogovora, što se može videti kao ilustracija činjenice da su otpor i strah u vezi sa pitanjem Kazana i dalje veoma jaki.

Šta mislite koliko je važno priznavanje zločina nad Srbima u Sarajevu?

Priznati ove zločine i institucionalno, na primjer kroz spomenik, bilo bi važno iz najmanje tri razloga: kao znak poštovanja za žrtve, kao ilustracija volje da je Sarajevo spremno da se iskreno suoči sa svim dimenzijama prošlosti, i onim zloglasnim, i kao signal za druge da je moguće i neophodno baviti se prošlošću na samokritičan način.

Razumijem da priznavanje ovih zločina nije lak korak, uglavnom zato što je u sukobu sa dominantnim narativom u Sarajevu o herojskoj odbrani multietničkog grada, gdje su svi počinioci na drugoj strani. Neki se možda i plaše da bi priznavanje svih zločina samo dalo za pravo srpskim nacionalistima koji pokušavaju da izjedanače sve zločine. Međutim, priznavanje zločina nad Srbima u Sarajevu ne znači da je opsada Sarajeva bila legitimna. A poricanje i umanjivanje svakako će vašim protivnicima pružiti argumente da kažu da želite nešto da sakrijete.

Izgradnja spomenika u Kazanima ne rešava sve probleme i možda bi za neke imala i funkciju alibija, kako bi rekli sada smo nešto uradili i ne moramo više da pričamo o tome. Međutim, podizanje spomenika u vezi sa zločinima u Kazanima značilo bi da su ti zločini priznati zvanično, institucionalno. Pored toga, bilo bi veoma važno da se stvori prilika za diskusiju o počinjenim zločinima, kako bi i mlađe generacije u Sarajevu znale više o tome i imale priliku da raspravljaju o tome. Izgradnja spomenika nije kraj procesa, već korak u jednom širem procesu.

Šta mislite koju ulogu su imali mediji u debati o Caci i ubistvima u Kazanima?

Što se tiče procesa suočavanja sa Cacom i Kazanima, uloga medija je bila ključna, i među svim akterima oni su do sad bili najsnažniji zagovornici protiv glorifikacije Cace i za priznanje njegovih zločina. To je počelo prilično rano nakon rata, 1997. godine kada su Dani objavili svjedočenja o zločinima u Kazanima, i od tada su različiti mediji u Sarajevu redovno pisali o toj temi i kritikovali poricanje zločina.

Za vrijeme rata, uloga medija u Sarajevu bila je mnogo više ambivalentna: u to vrijeme, uglavnom su izbjegavali da pričaju o zločinima nad srpskim civilima u Sarajevu, i kada su nakon Cacine smrti u oktobru 1993. godine počeli da ga nazivaju kriminalcem, ipak su uglavnom nastavili da izbjegavaju da pričaju o konkretnim zločinima nad Srbima.

Što se tiče generalne uloge medija kada je riječ o suočavanju sa prošlošću, mislim da slučaj Kazana pokazuje koliko je važna njihova uloga. Međutim, da suočavanje sa prošlošću postane sveobuhvatan i dalekosežan proces, važno je da tome doprinesu i drugi akteri, kao na primjer udruženja žrtava, akteri civilnog društva, istoričari, pravosudni organi i političari.

U svojoj studiji kažete da sud radi na tom slučaju već 20 godina, koliko je važno sudsko okončanje ovog procesa? Šta mislite da pravosuđe može da uradi za pomirenje - nije veomo uspešno u Haškom tribunalu i Sudu BiH?

Za zločine počinjene u Kazanima, bilo je suđenje pred vojnim sudom 1994. godne protiv članova 10. brdske brigade kojom je komandovao Caco, a zatim i posle rata nekoliko suđenja protiv pojedinih članova brigade pred Kantonalnim sudom u Sarajevu. Nisam siguran da je potreban sudski kraj u vezi sa ubistvima i ratnim zločinima. Naravno, bilo bi važno imati detinitivnu presudu u slučaju Samira Bejtića, čije suđenje sad traje više od 10 godina. Međutim, ako se sledećih godina pronađu neki novi dokazi o umešanosti nekog drugog u zločine u Kazanima, onda bi trebalo da bude novo suđenje protiv te, odnosno tih osoba.

Kada je riječ o pomirenju, ne mislim da bi glavni cilj niti jednog suda trebalo da bude pomirenje. Glavni zadatak suda jeste da utvrdi krivičnu odgovornost. Mislim da su sudovi veoma važan element za proces suočavanja sa prošlošću: Ne samo samo zbog toga što su tu da razjasne krivičnu odgovornost, već i zato što, kroz svoj rad, doprinose utvrđivanju činjenica o zločinima i javnim raspravama o prošlosti. I to je već dosta. Sve su to važni preduslovi za procese pomirenja, ali misliti da bi sudovi trebalo direktno da doprinesu pomirenju znači imati prevelika očekivanja.

Kao stranac koji živi ovdje u Bosni i Hercegovini, da li mislite da je glorifikacija sopstvenih žrtava i negiranje svih drugih nešto specifično za ovaj region, ili ste na to nailazili i na drugim mestima?

Fokusiranje društva ili grupe na sopstvene heroje i žrtve i zanemarivanje svojih počinilaca i drugih žrtava nije ništa specifično za ovaj region. Mislim da u svakom postkonfliktnom društvu, to je prva, a često i dugo vremena, generalna i dominantna tendencija.

U Francuskoj na primjer, posle Drugog svjetskog rata, dominantni narativ fokusirao se na borce i žrtve pokreta otpora, a zanemarivao je žrtve holokausta i činjenicu da je francuska država aktivno učestvovala u deportaciji Jevreja u logore smrti. Trebalo je nekoliko decenija, a pre svega posvećenost istrajnih pojedinaca - istoričara, filmskih stvaralaca, aktera civilnog društva, novinara, političara - da dovedu u pitanje taj stav i modifikuju dominantni narativ.

U mnogim zemljama koje su nastale raspadom Jugoslavije prisutni su primjeri jakog poricanja, ali smatram interesantnim i ohrabrujućim da, na različitim nivoima, postoje brojni primjeri koji dovode u pitanje takve stavove poricanja i koji nastoje da stvore dijalog između različitih historijskih narativa, poput različitih nevladinih organizacija unutar BiH, ali i drugdje, recimo, Documenta u Hrvatskoj, Žene u crnom u Srbiji, Fond za humanitarno pravo u Srbiji i Kosovu, kao i Inicijativa mladih za ljudska prava i Euroclio u cijelom regionu. Postoje i vrlo posvećeni pojedinci koji nastoje dovesti u pitanje pristrasne stavove izvan formalnih struktura, poput grupe pojedinaca uključenih u pokret “Jer me se tiče”, koji se bavi pitanjem poricanja zločina u različitim dijelovima BiH.

Talk about it!

blog comments powered by Disqus